Dan 2: Sodoma, Gomora i Connect 4

Još za dana smo krenuli pješice prema Jodd marketu. Putem smo radoznalo upijali ritam ulice, gužve, organizirani kaos koji se odigravao pred našim očima.

Trebalo nam je preko sat vremena da se dokotrljamo do marketa, a tamo nas je dočekalo šarenilo boja, mirisa i zvukova. Cvrčanje, šištanje, zveckanje posuđa – to je bila zvučna kulisa. Ipak, možda je najzanimljivije bilo vidjeti toliko drugačijih namirnica, životinja i biljaka koji kod nas nisu toliko uobičajeni.

Od svega odlučili smo se za pad thai od kozica koji je gospođa pripremila pred nama. Bio je sočan i jako ukusan. Sjeli smo popiti pivo, a s drugog stola pogled i osmijeh direktno nama. Zgodna, mlada žena je pokazala interes pa smo pitali možemo li joj se pridružiti, a na što je pristala. Nešto kasnije smo zaključili da nas inače gledaju samo kurve u nadi da će biti bum-bum, kako one vole slikovito reći: wanna bum bum? Tako da je ovo bilo interesantno i nenadano. I dok se uokolo širio smrad duriana ugodno smo razgovarali, a kada je čula da smo iz Hrvatske odmah je blebnula ime jednog našeg grada. Znate već o čemu govorim. Kroz razgovor smo saznali neke zanimljivosti iz prve ruke – poput onih o ratu Tajlanda i Kambodže ili pak da joj je omiljeno voće mangostin. Bijaše to Paulina, domaća žena koja živi na Manhattanu sa solidno stojećim mužem. Radoznali nažicali smo na obližnjem štandu mangostin i pomalo se razočarali. Plod je bijeli, oblikom poput krišaka mandarina, a okusom vrlo blag.

Naposlijetku, nakon novih sat i pol koračanja vratili smo se u kaos našeg domaćinskog kvarta prepunog života. Valentino ga voli slikovito nazivati Sodoma i Gomora, ali ja ne bih bio tako kategoričan.

Na početku tog našeg soi-a, kako nazivaju ulice, nalazi se veliki kompleks u kojemu su klubovi. Ali ne bilo kakvi klubovi. Ispred svakoga stoje vrbovateljice koje te pokušavaju uvući unutra, a jednom kada uđeš ispred očiju ti se nalazi tezga na kojoj plešu polugole, mlade i nerijetko lijepe žene s okačenim rednim brojem na gaćicama (ako ih ima). Poanta je da uđeš, kupiš malo skuplje pivo, potom izabereš broj i platiš i njoj “pivo” i onda ona dolazi k tebi pa radi s njom što hoćeš.

Moram priznati da sam se pomalo osjećao kao na stočnom sajmu, ili najboljem slučaju na sajmu roblja. Također, iznenadio sam se brojem žena koje se bave ovim poslom. Stotine su ih raspoređene po klubovima, a ispred, na stolovima desetine vrećica s hranom koju su si donijele da prigrizu kada ogladne.

Vrbovateljice pak posežu za raznim tehnikama da te pridobiju. Ako pokažeš i mrvu interesa nemoj se iznenaditi kada ti sleti njena ruka na međunožje: stisk, stisk uz lagani podstrek: “I want you in.” Pretpostavljam da je mislila na klub.

Nakon kulturološkog šoka izašli smo na ulicu i ubrzo naletjeli na Kimhu – ženu koju smo noć prije upoznali u našoj uličnoj birtiji podno hotela gdje se nalazimo. Kimah je iz Kameruna i solidno zna engleski pa smo se brzo sprijateljili. Vrlo otvorena i pametna pa je razgovor tekao vrlo lagano. U međuvremenu Valentino je nestao, kako on to obično i radi pa smo ga krenuli pronaći, no bezuspješno. Nije nam preostalo ništa drugo nego sjesti na pivo u nadi da će Valentino naletjeti.

Kroz razgovor sam saznao da je Kimah prostitutka, ima 26 godina, dvije sestre, roditelje, da je muslimanka i da obitelj ne zna što radi u Bangkoku. Pokazala mi je slike i video svog oca kojeg jako voli, ali nikako ne smije saznati čime se bavi.

Inače, prostitutke kada saznaju da ne želiš seks prekidaju komunikaciju jer im praktički kradeš vrijeme, a vrijeme je novac. Nasuprot tome, Kimah se nije opterećivala. Do te mjere da smo popili svaki dva piva i igrali Connect 4. Nikada nije igrala pa sam dominirao, ali kada bi pobjedila koju partiju vrištala bi od smijeha. Priznala mi je da joj je “šefica” rođakinja i smije si priuštiti ovakve situacije.

Kimah ima san – želi postati vrhunska kuharica i na ovaj način želi si priuštiti sredstva za ostvarenje tog sna. Naime, u Kamerunu je radila za 80 dolara mjesečno i s time ništa nije mogla.

Na ulici smo naletjeli na Valentina i sjeli u našu birtiju u ulici zajedno s Kimhom i još jednom prijateljicom noći, a uskoro nam se pridružio i jedan lady boy. Mislim, nije moguće objasniti i prepričati atmosferu. Mogu samo konstatirati da smo ostali do 5 ujutro i to najbolje dočarava koliko je bilo zanimljivo i drugačije.

U birtiji je sjedio i stanoviti Englez koji je prema Kimhi plazio jezik i naprasno se i prostački ponašao pa sam ga morao smjestiti gdje i pripada. Branio se s “I am not a jerk.” “Yes, you are. Fuck off now!” Bio je uporan i ispitivao Kimhu da pođe s njim, a ona me primila pod ruku i rekla mu da sam joj ja dečko i da prestane. A znala je da od mene neće biti para. Jednostavno je željela malo bezbrižne zabave i poštovanja. Englez se srećom povukao na vrijeme.

Svijet je lopta šarena a Bangkok to možda i najbolje dočarava. Ovdje naprosto vladaju druga pravila. Da bi doživio autentičnost ovoga grada moraš izaći iz svojih kalupa i otvoriti se za neočekivano. Volim svoj senzibilitet prema ljudima neovisno o struci. To je svakako vrlina i upravo taj tračak poštovanja koji duguješ ljudskim bićima, osobito onima u nezavidnijem položaju, ponekad čini razliku. Znate onu Gandalfovu – mala, naoko beznačajna djela imaju snagu promijeniti svijet. I baš zato držim fige da Kimah ostvari svoj san i postane vrhunska kuharica.