Dan 3: Bangkok te ne pita jesi li spreman
19 siječnja, 2026
Dan 5: Cesta prema Chiang Maiu
22 siječnja, 2026
Napokon sam se donekle odmorio. Iako, bila je subota sinoć je naša ulica bila jako glasna. K tome, nisam smio staviti čepiće za uši kako bih čuo kucanje Tina koji je došao rano ujutro u sobu.
Dok je još spavao malo sam probauljao po gradu čisto da upijem atmosferu, ljude. Naposljetku sam se vratio u svoju ulicu i sjeo na Colu napisati blog i malo čilati. Naravno, nije dugo prošlo da mi je pristupila žena koja je željela lady drink. Dakle, pivo je nekih 120 bahta (3,2 eura), ali ako kupiš njoj piće onda je cijena 220 bahta i ona se druži s tobom. Pokušao sam joj objasniti da radim i da nisam zainteresiran, ali nije baš to uzimala za ozbiljno. K tome, naletio je lik s fake satovima i pokušao mi ih uvaljati. Omega, Rolex, Tissot…i kada sam sve odbio jer su izgledali ekstra jeftino izvadio je Patek. Jedva sam ga se riješio, kao i žene. Ovdje kao da svi nešto žele od tebe….a to je u pravilu jedna stvar – lova. Sada bih mogao preformulirati onu rečenicu od neki dan: gledaju nas samo kurve i prodavači fake urica.
Uskoro se iz sobe iskobeljao i Tino pa smo lagano krenuli u neki tiši birc. Nismo daleko otišli a tu su sjedili Englez i Tajlanđanin. I sve je bilo lijepo dok nije došao hiper alkoholizirani Škot koji voli sve grliti. Nije nam dugo trebalo da se poberemo. Tino je iskusan putnik po urbanim džunglama i zazire od takvih likova koji bi ti vrlo lako nakon runde smijeha mogli razbiti kriglu o glavu. Nema potrebe za rizikom.
Večer je bila obilježena izbjegavanjem napornog Škota, ali i činjenicom da smo se Tino i ja u jednom trenu razišli. Solirajući sreo sam Vivianne. Djevojku iz Kenije. Upoznao sam je ranije, ponudio da je počastim pivom i rado je pristala. Ali znam pravila, moraš joj dati do znanja koje su tvoje nakane: no bum bum, just a drink. Nasmijala se i pristala.
Sjeli smo na piće i kroz dosta otvoren razgovor sam saznao da ima 25 godina, da je u Bangkoku tek 2,3 tjedna i da ima sedmogodišnju kćerku koja živi s njenom sestrom u Keniji.
Nije lako slušati ovakve ispovijesti i ostati ravnodušan, no s druge strane ne mogu si priuštiti preveliku emotivnu investiciju jer ću izgoriti. Također, moram biti svjestan činjenice da ja nisam njen niti ičiji spasitelj. One su s razlogom i vizijom izabrale ovaj put. Taj put nije lak, ali je njihov put, a ono što ja mogu učiniti je tretirati ih s poštovanjem.
Priznala mi je da planira zaraditi 10000 dolara i vratiti se doma. Pretpostavljam da sagradi kuću. “A gdje je tata tvoje kćeri?”, upitao sam naivno. “Otišao je.”, rekla je bez previše emocija.
Uskoro je rekla da mora ići jer joj se bliži video poziv s kćerkom. Rekao sam joj da je hrabra i jaka žena na što se blago nasmijala i polako krenula svojim putem.
Tada je pokraj mene sjela Tajlanđanka s bocom žestice. Ponudila me da probam pa smo neformalno upali u razgovor iz kojega sam saznao da mrzi tajlandske muškarce. Probao sam saznati razlog, ali nisam previše saznao. Napokon je dočekala i prijateljicu pa sam shvatio da je vrijeme da kreneme dalje.
Uslijedili su susreti raznih vrsta i intenziteta zanimljivosti. Možda bih izdvojio razgovor s još jednom Kenijkom koja mi je ponudila da joj kupim kuću majki za 10000 dolara i da će biti moja žena. Odatle sam zaključio zašto i Vivianne želi taj iznos. Morao sam je odbiti, ali kupio sam njoj i njenoj prijateljici pivo. To nije bilo dovoljno niti za osmijeh.
Ovo je prekratki format da bih opisao cijelu ovu noć. Planirao sam ići ranije u krevet kako bih se lakše ustao na taksi i bus za Chiang Mai – grad na sjeveru Tajlanda koji slovi kao duhovni centar, a u koji smo planirali ujutro. Našao sam se u sobi tek oko 3, a Tino je banuo kucati u 5.
Bangkok ti ne da da se odmoriš kako treba. Čak i kad spavaš, netko nešto želi. Novac, pažnju, iluziju. U 5.30 je zvonio alarm, a ja sam znao da grad još nije niti zaspao, štoviše, nije se ni približno umorio.
