Dan 5: Cesta prema Chiang Maiu
22 siječnja, 2026
Prvi dan u Chiang Maiu smo odlučili provesti na jednostavan način – šetnjom po gradu.
Nasumce smo odabrali ulicu i kretali se prema ucrtanom smjeru. Stari grad se nalazi u samom srcu grada i još su vidljivi ostaci zidina, cijeli je taj kvadrat opkopan jarcima s vodom. Nekada zbog obrambenih razloga, a danas najviše estetske prirode.
Nakon Bangkoka bilo je ovo osvježavajuće i prijeko potrebno. Manje, osobnije i prepuno iznenađujućih detalja. Chiang Mai mi se činio kao grad koji ne traži pažnju — dovoljno je samo hodati i on te polako primi k sebi.
U šetnji smo donijeli odluku da ćemo navečer posjetiti glasoviti jazz klub The north gate jazz co-op koji su nam preporučili Paulina i Tomica Kristić, neovisno jedno o drugome.
Čim smo izašli iz hotela zaskočila nas je prijateljica noći te nas pokušala nagovoriti na svoju rabotu. Bila je jako radosna i smijala se cijelo vrijeme. Objašnjavala nam je nešto, no nismo je razumijeli niti riječi. Čak nas je ponudila s bombončićima koje smo iz kurtoazije uzeli.
Potom – pravac jazz klub. Došavši tamo ostali smo nemalo iznenađeni brojem ljudi. Naime, sve je bilo krcato, a bend nije niti počeo sa svirkom. Pala je odluka da odemo do 7 Eleven trgovine i kupimo pivo pa smo planirali kasnije doći ispred kluba.
Sjedili smo i pijuckali, a onda je Tino upao u element. Počeo je s filozofijom i što god da je rekao meni je bilo urnebesno smiješno. Toliko da sam nisam mogao niti govoriti. Samo sam umirao od smijeha, a percepcija uma se potpuno promijenila.
“Jao, stari. Pa nama je kurva dala thc bombone!”. Kako Tino to nije prije probao nije baš bilo realno da će shvatiti sam od sebe, ali srećom moje iskustvo je bilo tu. Oboje smo to prihvatili kao činjenicu i vratili se Tinovim pričama i mojem gušenju od smijeha. Srećom, snimio sam dijelove ovih monologa jer prepričati ih je gotovo nemoguće.
Uputili smo se u jazz klub da čujemo te glasovite muzičare iz Chiang Maia. Sada je pak gužva bila još veća, a zaštitari su zabranjivali prilaženje ako nemaš njihovu skupu cugu u rukama. “Ma zajebi, idemo dalje.”.
Što se dalje događalo bih mogao staviti u rubriku vjerovali ili ne. Naime, izgubili smo se. Google maps je bio otvoren cijelo vrijeme, no uzalud. Koliko god da sam gledao u karte i pravac nisam se mogao orijentirati. Ono što znam je da smo toga dana, a sudeći prema mojoj aplikaciji, prehodali 16 km do ponoći i još 5 do odlaska u krevet.
Ne znam koliko dugo smo bauljali, ali Tino je nekako u nekom trenutku shvatio gdje smo pa smo krenuli ulicama koje smo jučer površno istražili.
Nakon još malo zajedničkih avantura razišli smo se i sada sam solo, pomaknute svijesti, istraživao grad. Još otkako sam došao u Tajland želio sam na masažu da mi neka dobra maserka malo dovede u red leđa. Naravno da je i u Chiang Maiu također normalno da te maserke nutkaju ispred njihovih radnji. Predamnom se pojavila crna žena i samo mi je pokazala u kojem smjeru da idem. Prepustio sam se, platio 350 bahta, što je 10 eura i ušao u zamračenu sobu. Maserka je zaista dobro masirala a na momente sam i jauknuo koliko je jako masirala. Sat vremena bio sam u raju. U tom trenutku nisam tražio ništa više od toga da netko sat vremena šuti i popravlja mi leđa.
Kada je okončala s masažom uletjela je i nemoralna ponuda – 5000 bahta za BJ. Iznenadio sam se, no čini se da je to praksa većine maserki kao izvor dodatne zarade. Nisam platio.
Odavno je prošla ponoć i morao sam jesti. Nažalost, mali tajlandski restorani ne primaju kartice pa sam naposljetku sjeo u burger bar i poput onih što sam ih jučer kritizirao žvakao izuzetno ukusan burger s krumpirićima.
Sada je još samo dostajalo da dođem u hotel i bacim se u krevet. Ono što je trebala biti mirna večer, posredstvom prostitutke, se prometnulo u solidan krš.
