Dan 1: Šangaj – Bangkok

Presjedanje u Šangaju je proteklo bezbolno. Iako ogroman, snalaženje po aerodromu je bilo laganica.

U avionu je umor brzo došao na svoje pa sam gotovo cijeli četverosatni let prespavao.

I onda konačno moje odredište – Bangkok. Pokupivši svoj ruksak s pokretne trake krenuo sam loviti airport link, a nakon 8 stanica i sky train koji me odveo do Nana Plaze gdje sam se trebao naći s Valentinom.

Nakon smrznute Budimpešte tijelo mi je na 30 stupnjeva i podosta vlage bilo u šoku. I još dva ruksaka, jedan sprijeda, jedan straga, koji su dobro grijali. Ovoliko se nisam uznojio još od toplih jesenjih dana.

Oko 16 sati sam bio u hostelu i razmjenjivao dogodovštine sa starim prijateljem. Baciti se pod tuš bio je poseban doživljaj, baš kao i pranje zuba. Valjalo je malo i odspavati, a nakon kratke rekuperacije krenuli smo van.

Nisam doživio kulturološki šok, ali da su me neke prakse i prizori iznenadili – jesu, baš kao i biljke, hrana, voće na koje nisam navikao da ih vidim.

Pokraj nas je u jednom trenutku projurio pick up pun duriana – voća poznatog po vrlo intenzivnom mirisu. Parsto metara dalje pick up je bio parkiran a čovjek je mačetom trančirao velike plodove vadeći jestive koštice. “Probaj, probaj!”, inzistirali su. Ha šta se mora – mora se. Uzeo sam komadić vrlo smrdljive supstance. Sudeći po smijehu i razgovoru između prodavača izraz na mome licu je bio urnebesan. Okus isprva bljutav, gnjecave teksture. Nisam bio sretan, ali kako je vrijeme odmicalo okus je postajao sve bolji da bi mi na kraju usta bila prepuna voćnog i osvježavajućeg okusa. Zanimljivo iskustvo.

U 7-Eleven trgovini kojih ima baš posvuda kupili smo neka pićenca i lagano krstarili ulicama svjedočeći za Hrvatsku posve nepojmljivim praksama. Tu prvenstveno mislim na prostituciju. Žene iz Vijetnama, Koreje, Afrike i Tajlanda nude svoja tijela na vrlo maštovite načine ne libeći se pljasnut te po guzici dok prolaziš pokraj. Smiju se, domahuju, zavode kako god znaju i umiju.

A onda, naravno, dolazim i do teme koja se uvijek prometnula kada bih spomenuo da idem u Tajland – lady boyevi. Naime, ima ih ogroman broj i isto se tako nude prolaznicima. Vrlo često je slučaj da ih prepoznaš – visoki, jaka čeljust, velika stopala, no katkada moraš jako dobro pogledati da bi skužio o kome se radi. I oni nikada ne pljaskaju po guzici niti te diraju. No, kada smo išli u potragu za nekim restoranom da poklopamo nešto pristupio nam je lady boy koji se apsolutno ni po čemu nije razlikovao od žene, a da stvar bude još blesavija izgledao je kao najzgodnija žena koju možeš pronaći. Naime, ne bismo nikako primijetili da nam nije rekao. Tek kasnije sam shvatio zašto je taj susret toliko zbunjujući – granice koje sam podrazumijevao jednostavno ovdje ne vrijede.

Nakon fine juhice koju smo već dobrano ogladnjeli smlavili pomalo smo krenuli u naš hostel. Mislim, bila je tu još masa situacija i dogodovština, ali naprosto je nemoguće sve napisati, a fotografirati ponekad nije baš pristojno ili zgodno pa ću stati uz tek jednu zanimljivost – nitko nema pojma gdje je Croatia.

Bangkok me nije šokirao, ali me brzo naučio da su moje navike i očekivanja tek lokalni običaji s putovnicom. Neke od njih ću odbaciti i prilagoditi se, a druge ipak zadržati čak i u dalekom Bangkoku.