Budimpešta – Šangaj

S obzirom na ćumez i tanke zidove spavao sam solidno. Budilica je otkucala u 6 i lagano sam se spremio i krenuo smrznutim ulicama Budimpešte do tramvaja koji me dovezao do autobusne stanice na Kalvin Teru odakle vozi 100E za aerodrom.

Nemalo sam se iznenadio kada sam ugledao tri žene na minus 7 kako stoje sa samo jednim zadatkom – da provjeravaju karte za isključivo aerodromsku liniju. Kao da to ne može vozač. Prošle sam godine shvatio kada sam s Ruđerom bio u ovome gradu koliko su rigorozni oko gradskog javnog prijevoza. Tada sam popio kaznu u metrou jer sam kupio e-kartu, ali je neznajući nisam validirao. Sada pak tri žene ko pingvini stoje i rade ono što bi vrlo lako mogao raditi vozač ili jedan kondukter u autobusu.

No, dobro. Aerodrom Franz Listz je bio ugodno iznenađenje. Malen, ali vrlo lak za snalaženje. Check in je prošao u redu i nakon kojeg sata bio sam na terminalu gledajući svoga Boeinga 787-9 koji me treba prebaciti do presjedaljke u Šangaj.

Valjalo je još čekati pa sam sjeo na pivo. Svega 1500 forinti. Ha, za aerodrom dobra cijena. I dok sam ispijao pivo shvatio sam da ljudi s mojeg leta već čekaju u redu za ukrcaj. Ali zašto kad možeš sjediti i cugat 😁

Nakon deicinga krila avion je poletio i vinuo se iznad oblaka koji su zastirali pogled preko cijele Europe sve do Rige. Tada sam vidio nešto tla, jezera, mora i obale, ali uskoro su se opet navukli oblaci, ušli smo i u tamu te iznad Rusije, Mongolije i Kine nisam vidio ništa osim crnila i jednog svjetla na vrhu krila.

Iako sam karte kupio od China Eastern Airlines avion je bio Shanghai Airlines. Naravno, usporedba hrane s ostalima s kojima sam se vozio je neizostavan dio putovanja.

Dakle, moram konstatirati da je ovo bila broj jedan hrana u avionu od svih dosadašnjih koje sam kušao: British Airways, Lufthansa, Finnair… Dobro začinjeno, dobra količina i bez jakih mirisa. Da se razumijemo, sve je to sranje i izašao sam iz aviona kao i obično – napuhan poput balona, ali recenzije su uvijek dobro došle.

Tek nekih 25 km pred Šangajski aerodrom počeo sam viđati svjetla gradova. Naime, osim azijskih stepa i pustinja problem je bio i u tome što je pilot cijelo vrijeme držao zatamnjena stakla….majčicu mu njegovu.

Naizad, nakon 10 sati leta smo uspješno sletjeli i uslijedio je iritantni dio s aerodromskim službama i čekanjima. Ipak, Kinezi to rade brzo i učinkovito pa je preostalo tek da nađem gate G118 na ovako velikom aerodromu.

Morao sam tek jednom pitati za uputstva. Jedan lift, pa podzemna željeznica, pokretne stepenice i bio sam na gateu. Sada još samo 4 sata i 30 minuta do odredišta.