Here I go again…

Zagrebačke teške, mokre zime ispunjene sljepilom magle dok građani svakoga dana gledaju prema nebu žedni sunčeve svjetlosti. To je uvjerljivo najbolji period da se otputuje iz Zagreba i to po mogućnosti u neke toplije krajeve, s više boja i okusa.

Tako će biti i obojan ovaj prvi tekst s ovoga putovanja jer volim biti iskren, a toga se baš nakupilo u mojim žilama – magle i hladnoće. Iako okružen divnim ljudima dugo sam već u nekoj borbi za samoga sebe. A borbe nikada nisu radosne. Borbe su krvave i šokantne. No, uvjeren sam da će se krv saprati, barem prividno ovim putovanjem. Ta ovoga puta baš svjesno odlazim da pobjegnem. I znam da to ne funkcionira, ali bježim da bih provirio u sebe bježitelja. Jer do sada nisam bježao. Uvijek sam imao cilj, tvrdu volju i svetu misiju, a sada besciljno bježim i otvaram vrata svemu što se ispred mene pokaže. Je li to kukavičluk? Jesam li nazadovao ili je ovo tek jedna stepenica rasta?

No, da se malo vratim unatrag. Prošlo je već 3, pa skoro i 4 godine otkako sam daleko i dugo putovao. Još tamo od CDT-a i neslavnog odustajanja u šumama Wyominga kada sam posve iscrpljen pregazio prvu zapovijed thru hikinga – ne odustaj kada si umoran, odmori 5 dana, najedi se, zabavi se i onda donesi odluku. I ta je gorčina nekako oblikovala moju nutrinu sljedećih mjeseci sve dok me nije posvema iscrpila i dovela do klasičnog raskrižja ljudske egzistencije – onog od ljudi. Kad su u krizi ljudi često ostanu sami. Ne jer su loši, nego zato što je kriza neugodna za gledati. Pa neću uopće uljepšavati. To mi je slomilo srce. Baš jako. Sastavilo me sa zemljom pa sam doslovce godinama ponovno gradio samoga sebe iz praha u kojem sam se nalazio. Čekao bih kišu da oplahne taj prah pa da poput grnčara što podiže posudu na rotirajućem pjatu sam sebe izdignem.

No, preživio sam. Jaki smo mi ljudi kada je potrebno. Problem se stvorio jer sam ostao išaran porezotinama koje su zarasle, ali su itekako vidljive. Srećom, kada je teško životna bujica nanese neke ljude – što stare, što nove pa ti, a da ni ne znaju, pomognu da ustaneš i kreneš. I onda ti ožiljci koji su te toliko sputavali polako prestanu biti nepodnošljivi teret. Jedan takav ljud me dugo nagovarao da krenemo negdje daleko. Planirali smo široko – od Kube, Etiopije, Omana. Pristao sam da idemo u Oman, ali mi se izvitoperilo. Predložio je Aziju. Potom sam mu rekao – vodi me gdje hoćeš. Aziju nisam iskusio i gdje god da idem ne može mi biti loše.

Strpao sam se u autobus za Budimpeštu i krenuo pomalo uzbuđen jer eto – ponovno se krećem. Idem u nepoznato, otvoren, širom otvorenih očiju.

Budimpešta me dočekala hladno – oblacima i vrlo niskim temperaturama. Kratka vožnja tramvajem i ubrzo sam smrznutih prstiju došao do sobe koju sam iznajmio. Nemalo sam ostao iznenađen ćumešlukom koji sam zatekao. Ajde, barem ima prozor, no i pod dekom mi je hladno i nimalo ugodno dok ležim na 5 cm tanku madracu. Nema veze za to. Što mi je jadnije sada to će mi biti bolje u sunčanoj Aziji 😀

Srećom, ne putujem s nekime suprotnog spola jer bih slušao jezikovu juhu zbog ovakvog promašaja. A kad smo kod hrane otišao sam u obližnji restoran na pad thai za sitnih 16 eura. I zato, između ostalog, jedva čekam da sletim u Aziju i jedem dobro i jeftino.

Ne znam što je ispred mene. Svojevrsna magla od koje ionako bježim – i doslovno i figurativno. No, u toj se magli, ako ništa drugo, barem skriva sunce. Toplo i utješno. A sada lagano u krpe jer sutra letim….Laku noć iz smrzovite Budimpešte.