Moj tata, poznat i kao deda Damir, nas je tog lipanjskog dana ujutro vratio na stazu. Pozdravili smo se, te se uputili prema Podsusedu gdje nas je čekao Bimbo. Uzeo nam je ruksake u auto te nas pratio čekajući nas na ključnim križanjima. Samoborac je i najbolji čovjek da nas dovede do tog pitoresknog gradića.
Bez ruksaka i po ravnom je bilo lagano gaziti kilometre, no prijeteći oblaci su malo kvarili raspoloženje. K tome, nije se lako vratiti trailu nakon toliko dana odmora. Ipak, uspjevali smo smjelo koračati.
Kada smo došli do Samobora imali smo što vidjeti – plavi Spaček s trubom tramvaja. Bio je to Kole, Bimbov prijatelj koji nas je odlučio provesti Samoborom legendarnim autom.
Nakon razgledavanja dečki su nas počastili ručkom na Vugrinšćaku.
Priključio nam se i Bambi, samoborski planinar. Krenuli smo u brda poslijepodne, a plan je bio da dosegnemo Črnec, odnosno vikendicu još jednog spačekista – Šicela. Kada smo došli na vikendicu ekipa je bila kompletirana – Bimbo, Bambi, Kole i Šicel. Stigle su i kremšnite na račun grada Samobora i party je mogao početi. Kole i Šicel su prije par godina išli Spačekom u Kazahstan na tekmu naše nogometne reprezentacije. Slušati njihove priče je bilo vrhunsko iskustvo. Čas nevjerica, čas plakanje od smijeha. Bambi nas je zabavljao gitarom pa smo i zapjevali zagorske popevke. Priče smo izmjenjivali do kasno u noć.