81. 1077-1098: Dan za zaboravit

03.07.2022., nedjelja.

Prilično loša noć. Podložak za spavanje ponovno pušta big time. Thermarest je za mene prošlost. Nikada više ne kupujem njihove proizvode.

Kako sam nastavio s hodanjem tako je na stazi bilo sve više snijega. Snijeg se topi pa ima i vode na trailu. Trudio sam se da ostanem suhih nogu. Donekle mi je i uspjevalo.

Kratki susret s Wickedom pa nastavljam sam preko snijega, jezera i potopljenih livada.

Pomalo sam se kretao uzbrdo, te u jednom trenutku u daljini ugledao monsun, kišnu zvijer kako natapa obližnje planine.

Popeo sam se na visoravan i tu zastao kako bih evaluirao situaciju. Bilo teško procijeniti gdje točno ide ova grdosija pa sam opalio time lapse na Gopro kameri. Pogledavši rezultat shvatio sam da se kreće polukružno – prema meni.

Obukao sam se toplije i krenuo dalje, no ubrzo je krenula kiša i šćućurio sam se u zavjetrini kamena i bora. Sada mi je već bilo jasno da nadobudni plan od 25 milja neću ispuniti. Naime, i za ručak sam stao neplanirano i malo duže zbog monsuna koji se valjao. Pa onda još jedan. Ovaj je zapravo bio treći. A morao sam sušiti i opremu od sinoć.

Po završetku kiše nastavio sam uzbrdo i klonuo duhom. Kada sam se pak spustio s brda u dolinu, i to preko snijega, naletio sam na poplavljene livade. Cijeli sam dan očuvao noge suhima i sada ovo. Popizdio sam i krenuo ravno u vodu psujući tu nesretnu vodu koju ću mikroskopom tražiti za desetak dana u Wyomingu. Što ne može se pametnije preraspodijeliti? Mokre noge, ta ništa strašno, no nakupilo mi se. U meni se u tim trenucima nešto prelomilo. Kao da se ugasio žižak koji je tinjao u meni. Nešto unutar mene je postalo drugačije. Ne nužno loše, već naprosto drugačije. Nisam znao što, ali sam osjećao promjenu.

Bijesan sam išao tom zeleno-bijelom pustopoljinom i ne gledavši mapu otišao krivim putem. Dok sam shvatio da sam otišao krivo već je ta promjena u meni napravila reda i dala mi neki neopisivi mir pa sam fulanac dosta dobro prihvatio. Krenuo sam po prečki do staze. Šljap, šljop. Livade natopljene vodom i blatne do maksimuma natapale su moje noge dok sam navigirao i lovio crvenu rutu. Očekivao sam da ću naletjeti na losove ili nekoga, ali ništa.

Crvenom sam rutom došao i do jezera. Tu se činilo ok kampirati. Da nisam bio izmožden i isfrustriran bilo bi ovo divno mjesto za kampiranje….i da nema toliko krvopija iz crnog pakla.

Nakon 21 milje nisam imao više snage, no još bitnije niti vremena. Sunce je bilo na izmaku, trebalo se spremiti za noć. Oko jezera sve natopljeno ili pak prijete mrtva stabla. Našao sam grbavu livadu uz jezero. Podigao sam šator na busenu trave misleći da će popustiti pod težinom, no nije. Pod podloškom sam imao kvrgu poput softball lopte, omanje dinje. Nisam imao snage za premještanje. Ove noći spavamo kvrga i ja zajedno.