84. 1139-1147: Zbogom CDT!

06.07.2022., srijeda.

Pospremio sam sve stvari jedno 35 sekundi prije nego je krenula kiša. Krenuo sam s kamerom u rukama, no ne zadugo. Uskoro je krenula prava kiša i s kabanicom na sebi tabanao sam prema Battle passu – prijevoju simboličnog imena. Nakon dolaska u Wyoming sve je postalo kristalno jasno – stvari se primiču kraju. Sada sam to znao i osjećao.

Kiša je krenula lagano, no transformirala se u upornu i jaku. Tjerala me da hodam i ne stajem. Nedugo potom uslijedile su livade prepune vode, močvarna područja. Zapadao sam u blato do gležnjeva, prao se u potocima, ali mirno sam nastavljao svaki put dalje. Bile su to zadnje milje na Continental divide u službi thru hikera.

Nešto prije podneva sam došao na Battle pass i time okončao svoju CDT avanturu. Odvojevao sam svoje s kulminacijom na prijevoju bitke. Da, bila je to još jedna bitka. Gotovo 2000 km sam hodao do ove točke, a koja je otprilike i polovica puta do Kanade na ruti koju sam odabrao. Kiša je i dalje tukla pa sam ispod strehe javnog nužnika skinuo kabanicu i obukao se u nešto toplije. Prometa na cesti gotovo da nije niti bilo, a onih 2-3 automobila što su prošli nisu stali autostoperu s kabanicom.

Nakon nekih 45 minuta ugledao sam Polarisa, outdoor 4wd-a kako se primiče iz smjera Encampmenta. Bila je to Patty, dovela je hikera iz grada natrag na trail i ponudila mi mokri prijevoz. Naime, Polaris je otvoreno vozilo i čim smo krenuli voda nas je špricala sa svih strana. Ipak, bijaše zabavno.

Dolaskom u grad objasnio sam Patty da je ovo kraj moje hodnje, da sam ispunio sva svoja očekivanja, aspiracije i dosegao plafon thru hikingom i da sam posve spreman ići doma. “Uvijek se možeš vratiti i nastaviti gdje si stao.”, tješila me, iako nije bilo potrebe. Istina, no nakon četvrte dugometražne hodnje divljinom, nakon 9000 km tumaranja i boravka u prirodi na način da je bjesomučno prolaziš kroz geografske prostore moj je duh dobio, iscjedio sve što je mogao za sebe. Postoje drugi načini boravka u prirodi a koji će mi u buduće otkrivati tajne ovoga svijeta i moga duha, moje nutrine. Moje thru hiking kopačke idu o klin. Bilo je dosta thru hikingom širenja iskustva. Vrijeme je da krenem u drugom pravcu, barem što se tiče ovog praktičnog, hodalačkog dijela cijele priče.

Patty mi je ponudila prijevoz za sutra. S mužem ide u Laramie, gradić istočno od Encampmenta a odakle mogu autobusom natrag za Denver. Prihvatio sam, razmjenili smo brojeve i krenuo sam u RV park kampirati, oprati se, srediti veš.

I to je bilo to. Najbitnije je da sam snimio film. Danima sam promišljao imam li dovoljno materijala da sklopim priču. I odgovor mi se sam nametao. Materijala imam dovoljno, odgovorno sam radio na tom zadatku cijelo vrijeme. Ne mogu vam opisati koliko je taj posao iscjeđivao energije iz ovog hodača. Samo nošenje 5 dodatnih kila, nošenje kamere u rukama, zaustavljanje i snimanje, promišljanje o kadrovima, letenje dronom, uzimanje interviewa, upload materijala na gdrive… Kada se sve zbroji prilično sam siguran da mi je snimanje skratilo put za barem 1000 km, možda i više, no to je bio moj zadatak i ne žalim za izgubljenim kilometrima. Izuzetno se radujem daljnjem radu na filmu i svemu što mi donosi. Priča o teškoćama na putu thru hikera će dobiti svoj film i kako sada osjećam ovaj film će nadmašiti prethodnika Why do I hike. Nejednom su mi različiti thru hikeri odavali priznanje zbog snimalačkog posla koji obavljam uz to što hodam. Sada znam da je to imalo svoju cijenu, ali sve što vrijedi valja i pošteno platiti. No, nije sve ostalo samo na snimanju. Razlozi završetka su višestruki: zamor i umor, potrošio sam se, ovladao sam materijom i vidio i iskusio zaista mnogo, osjećaj ponavljanja, osjećaj ispunjenja, osjećaj zatvorenog kruga, potreba za odlaskom dalje… Zdravo seljački rečeno – othodao sam svoje. Inspiraciju i veselje ću od sada tražiti na drugim mjestima.

Napisati ću još post ili dva o svemu i osvrnuti se na još jednu osobu i događaj koji su označili moj thru hike na bolan način. On to zaslužuje i smatram da je to također utjecalo na ranije sazrijevanje odluke o kraju.

A sada kući. Tamo me čekaju dva para očiju – jedne plave i jedne smeđe koje se jako raduju da me vide. I moje oči se raduju da vide njih, ali i ruke da ih zagrle, usne da ih izljube. A onda i tranzicija iz divljine u civilizirani život. Uvjeren sam da će me udarit jako, no to je samo još jedan hardship of a thru hike koji moram pregrmjeti.

Hvala na podršci i čitanju. Dao sam sve od sebe da vam donosim CDT u najstvarnijem obliku. Čitamo se i dalje….