80. 1064-1077: Divni milenijalci

02.07.2022., subota.

Nakon kratkog sušenja šatora David me prebacio do pošte. Tamo pak Smokebeard i Josh. Kratki razgovor pa uzimam svoju kutiju, odnosno tenisice, mali termometar i košuljica za sprej.

David odmah ispituje gdje me dalje treba voziti. Nisam jeo pa smo skočili do restorana. Kad smo vidjeli cijene zahvalili smo se i otišli. Jaja benedict 16$. Ma nabijem te na benediktova jaja. Odvezli smo se do trgovine i u maniri Hrvata sam si uzeo salame, kruh, kolač i Colu. Sve skupa 12$.

Potom me David odveo do skate parka gdje su se nalazili njegova prijateljica i njezin prijatelj. Sve mladi ljudi. 25 top. Dok sam jeo oni su skejtali ili pak s offroad skejtom bivali vučeni cuckom po cross stazi. Ludo zabavno, a što je završilo antologijskom rečenicom: “I need a cigarette after that, I cannot breathe.”

Trebalo je obaviti resupply, ali i za njih. Naime, danas kampiraju izvan grada i treba im sve, kao i meni. Zato smo se vratili u trgovinu gdje smo nakupovali kome što treba. Bio sam posve neinspiriran za resupply. Žena na blagajni je rekla candy party. Onda si zamislite što sam kupio. A kupio sam malo. Za samo 50 $. To će me povući da radim jaču miljažu. Davida sam pak pitao što želi, jer odvest će me na trailhead. “Kako to misliš?”, ostao je zbunjen. “Pa tako. Što god želiš iz trgovine kupit ću ti da ti se odužim za dobročinjenje.” Bio je dirnut i zahvalan,  a ja pak zahvalan njemu. Baš lijepo. Od svih stvari izabrao je pivo. 6 pack. “Sigurno ćeš samo jedan?”, dobacio sam. “Paaaaa, može dva.” I eto, trail reciprocitet je radio svoje.

Na putu za trail smo se zapratili na Instagramu i rekao sam mu ako ikada dođe u Hrvatsku da ima gdje biti. Uzvratio je s Californiom. Na trailheadu sam preraspodijelio hranu, isprobali su moj ruksak i ostali šokirani. Postao sam njihov action hero. “To nosiš od Meksika????”, začuđeno su ispitivali. Pokušao sam im objasniti da je prosječni ruksak puno lakši, no mislim da nisu zakapirali. Na kraju je pala i fotka te srdačni pozdravi.

Ja sam pak krenuo udarat po trailu. Nove trail runnerice su mi dobro pasale za hodanje. Kao da hodam na povišenom a grip za popizdit.

Dobro sam grabio, prolazio kampove, jezera, rijeke i šume. Sve sam manje ljudi susretao, a sve više je komaraca skandiralo da idem još dublje u šumu. Repelent je prestao djelovati, a ako staneš gotov si. Na jednom sam jezeru, gdje je malo popuhavalo, stao nešto gricnuti i filtrirati vodu. Okružile su me stotine komaraca. Morao sam se ustati i filtrirati vodu hodajući uokolo.

Krenuvši dalje pojavilo se i ponešto snijega i masa porušenih stabala. Zaobiđi, preskoči, provuci se, ponovi. Iritantno, ali druge nema.

Dok se krajcam pak o borove na mene se lijepe nekakve gusjenice/crvići. Vise na svilenoj niti sa stabala valjda u nadi da se priheftaju za nekoga tko će ih odnijeti daleko pa da prošire svoju neodoljivu i predivnu vrstu štetočinara. Šuma je postala ružna, polumrtva, močvarasta i bez mjesta za kampiranje. No, kod Grizzly lake sam našao proplanak i podalje od mrtvih stabala podigao šator dok su komarci plesali kolo oko mene. Naizad sam ušao u šator i ostavio krvopije vani. Neki se uspio prošvercati unutra no to mu je bila smrtna kazna. Pojeo sam ramen juhu, nešto krekera i slatkiš-dva. Zrikavci ili neke slične životinje sviraju svoju pjesmu, a ja pomalo tonem u san. Sutra je težak dan…..baš kao i svaki do sada.