19.06.2022., nedjelja.
Probudilo me sunce, sjajno i relativno toplo. Zar nema kiše, pomislio sam. Promilio sam glavu iz šatora da se uvjerim. Ugledao sam čovjeka. Sjedio je uz potok, na glavi je imao trapersku kapu – oguljenog rakuna, a odjeća mu je bila od bizonove kože. Gledao je u nebo prilično zamišljen. Inače ne prilazim nepoznatim ljudima i nisam ni ovoga puta imao tu namjeru, no zvuk ciferšlusa moga šatora je privukla pozornost nepoznatog trapera. Ugledao me, ustao se i prišao. “Neka te ne zavara malo plavoga neba. Taj plavi procjep nazivaju i rupom za budale.”, samouvjereno je izustio traper i pružio mi ruku. “Moje ime je Salamander Dontgo i ovdje sam u potrazi za zlatom.”, nacerio se zlatnim zubalom koje je reflektiralo sunčevu svjetlost ravno u moje oči. Neformalno smo razgovarali pola sata, a tada se naglo uozbiljio i šaptom rekao: “Znam gdje ima zlata za sedmoricu. Upravo idem tamo, udarit ću dva put cepinom i donijeti vam zlata. Nemojte ići!”, reče, te zazviždi na dva prsta. Nismo se niti snašli a makadamom je trčao stari, istrošeni magarac noseći drvene sanduke i nešto alata. Dontgo je uhvatio uzde i polako odmicao u planinu. Razabrao sam kako iz daljine uzvikuje – nemojte ići.
Bruno i ja smo doručkovali, malo se grijali na suncu i razmjenjivali riječi sve do ručka. Čim smo ga pristavili počela nas je škropiti kiša. Punih drobova smo se uvukli u šatore i opalili podnevnu siestu. Dva do tri sata sna je solidno obnovilo naša tijela.
Potom smo isplazili iz šatora i ponovno se malo družili, a onda je opet zaprijetila kiša. Naizmjence, kiša, sunce, vjetar, grmljavina.
Već smo se htjeli povući na spavanje kada smo čuli Dontgoovog magarca kako prolazi makadamkom. Na njemu je postrance ležao Dontgo. Ništa od zlata.