67. U iščekivanju Dontgoa*
27 lipnja, 2022
69. 911-915: Nenadani Silverthorne
27 lipnja, 2022
20.06.2022., ponedjeljak.
Pokret je bio nešto prije 6. Ako se i nismo razbudili za to se pobrinuo Peru creek. Valjalo ga je pretabanat. Najavljeni vjetrovi nisu nam dali opcije već da skinemo obuću i bosi prijeđemo ovu hladnu mrcinu. Noge skoro otpadoše od hladnoće, no barem smo ostali suhih nogu što je bilo vrlo korisno u daljnjem usponu.
A uspon je uslijedio vrlo brzo dajući nam doznanja da najviša točka CDT-a nije nisko.
Na pola uspona smo sreli El Croca i brata mu, a tada je nekako i počelo s vjetrom. Lijeva mi je ruka brzo utrnula od hladnoće pa sam je podrio pod desni pazuh ne bi li se ugrijao. Na prijevoju smo uskočili u dodatnu odjeću i navukosmo rukavice.
Vjetrovi su jačali kako smo dobivali na visini. Na mahove bi udarao prilično jako, potom se smirio, a onda ponovno udarao na mahove. Staza je bila stjenovita, neuređena i na usponima strma. Nije bilo lako hodati s obzirom na sve uvjete, no ustrajali smo. Kako smo išli dalje pogledi su postajali sve bolji. I s lijeve i s desne strane pucali su pogledi kako u daljinu tako i na planine i doline u blizini.
Na jednom usponu ugledali smo planinske koze. Bijele, divne. No, čini se da ocu krda nije odgovarala naša radoznalost. Spremio se da krene na nas, činio se odlučan, no u tom je trenutku zapuhao toliko jak vjetar da nas je srušio, doslovno. Bruno je zateturao, a ja sam se primio za obližnji kamen i ublažio pad. Pogledao sam prema kozama no njih više nije bilo na obzoru. Otpuhalo ih je niže niz stijenu. Sreća za nas. Kasnije smo ih ugledali s udaljenosti i uvidjeli da imaju malu kozu kraj sebe.
Nastavili smo posljednji uspon. Najveći, najnezahvalniji i najstrmiji. Kamenje je bilo rastresito i bježalo je pod nogama. Par koraka pa kratki odmor. No, koliko god si spor ako ustraješ doći ćeš do cilja. Vrh je bio sve bliže.
Naizad smo stigli do posljednjeg snijega i samog vrha. Uspjeli smo doći do točke od 4352 mnv. Grays peak nas je osvojio, dao nam je da se uspnemo na njegovo veličanstvo. Pogledi su pucali u svim smjerovima i bilo je lijepo biti gore. Mala kamena zaštita od vjetra je bila dovoljna da se s vremena na vrijeme ugrijemo u njezinoj zaštiti. Pridružili su nam se još neki hikeri – par koji putuje kombijem, El Croco i njegov brat. Energija je bila visoko i lijepo smo se družili i upoznavali.
(Fotografije s vrha, po dogovoru s Brunom, a na moj prijedlog, čuvamo samo za sebe)
A potom, strmom stazom dolje. Na putu pak koze, svisci. Ovoga puta nisu nasrtale.
Za koji sat smo se našli na parkiralištu gdje smo odlučili ručati. Bruno je ubrzo nakon ručka krenuo prema zacrtanom kampu, a ja sam još odmarao na suncu, u travi.
Našli smo se u kampu blizu velike i prometne ceste. Buka je bila poprilična, mjesto srednja žalost, no umor je bio dobrano prisutan pa sam zaspao unatoč.
