66. 875-894: Paklena stijena

18.06.2022., subota.

Prvi jutarnji zadatak je bio dospijeti do križanja Colorado traila i Continental divide traila. Ritam je bio 3 milje po satu pa smo prilično brzo dospijeli izvan šume, a onda i do križanja. Nadgledao nas je mt. Guyot. Masivna planina što dominira prostorom.

Na križanju bujice sjećanja. Bruno je bio ispred pa je nastavio Colorado trailom, no brzo smo se vratili. Fotka za sjećanje pa nastavljamo CDT-om koji od ove točke prati sljemena planina. To znači da nema stabala jer smo visoko. Stali smo doručkovati i nije mi se svidjelo vrijeme. Na ovim visinama oblačan dan s brzim oblacima i ponešto vjetra u pola sata može prerasti u čudovište, ma što su za taj dan predvidjeli prognostičari. Još sam u Breckenridgeu dvojio da li da idemo u planine kad je prognoza takva kakva je, no Brunin me entuzijazam ponio i krenuli smo.

Nestvarne vizure su se izmjenjivale, snimao sam kamerom, no u jednom je trenutku vjetar jako pojačao, a iznad nas su se prikrali niski i crni oblaci. Ako sam išta naučio u američkoj divljini, osobito na divideu, to je da s vremenom nema zajebancije. Nije mi bilo drago što smo toliko izloženi. Lokalne oluje u planinama najčešće nisu posao prognostičara i prođu neopaženo, osim za one koje pogode. Pojača li još vjetar i navuče li još oblaka izvlačimo se, razmišljao sam. Požurili smo preko vrha i polako se skinuli s njega. Kroz desetak minuta postalo je jasno da ova naoblaka odlazi u drugom smjeru. Vrijeme se malo poboljšalo, no količina i brzina oblaka su garantirali neizvjesnost.

Bruno je brz hodač i odmaglio je ispred mene i s razlikom od kojih 500 metara smo haračili krijestama većinu dana. Srećom, oblaci su nas štedjeli veće neizvjesnosti,  ali vjetar je dobro prašio. Prolazeći krijestom na kojoj i s lijeve i desne prijeti solidan ponor ponovno sam promislio o odluci da ovuda idemo za ovakva dana. Srećom, vjetar je tada bio prilično slab, a kiša nije razmočila teren.

Došavši na vrh, te kada sam pomalo krenuo sa spuštanjem na dnu sedla sam vidio Brunu. Spremao se popesti ludo strm uspon. Dakle, ovo više nije bio trail, već ruta kroz divljinu označena hrpama kamenja. I ja sam se naizad spustio, no ostao sam bez goriva. Valjalo je nešto prigristi. Vjetar je puhao, no iznad glave mi je bio tračak nade – plavo nebo.

Pola sata pauze je prošla pa sam krenuo u to brdo. Moram priznati, nije bilo zabavno hodati uz takav uspon.

Došavši gore vidio sam sljedeći vrh – Santa Fe peak. Znači opet dolje pa oštro gore. Tu se nalazi i atv makadamka na koju se trail prištekava. Ipak blaži uspon od prethodnog.

Na raskrsnici crvene, službene CDT linije i ružičaste – koja ide po krijestama planina do Grays peaka (najviše točke CDT-a) čekao me Bruno. Da bismo išli rozom linijom morali bismo uzeti vode za noćenje i sljedeći dio dana, te kampirati potpuno izloženi. Vjetar u ovom trenutku nije bio jak, no ostajati na krijesti s ovom prognozom bi bila potpuna ludost. Pogledali smo i vremensku prognozu. Sutra kiša i oblačno, a dan kasnije sunčno i vjetrovitije. Biramo sunce i vjetar. Odlučili smo se spustiti crvenom linijom u kanjon podno Grays peaka, provesti dolje zero day, a onda u ponedjeljak krenuti dalje s boljim vremenom.

U nastavku staze pak opasnost. Aplikacija upozorava na strmi spust i rasuto kamenje. Došavši do kritične lokacije uviđamo da situacija nije baš sjajna. Strma litica po kojoj se moramo spustiti. Krećemo oprezno, no stijene su prhke i pucaju, padaju u provaliju.

Biramo put, ali kao da je svaka moguća varijanta dovoljno zajebana. Korak po korak, poneko sklizanje ili odlomljavanje stijena, ubrzani rad srca, pa polako nastavljaš dalje. Odlučujemo se na rutu koja ide uz potočić niz strmu padinu.

Bruno je bio prvi, prekoračio je potok, stao na kamen, a kada je drugu nogu pridružio onoj na kamenu isti je popustio i Bruno je krenuo klizati u ponor. Ruke i noge je upro u rasutu podlogu ne bi li se zaustavio…..uspio je. Uhvatio se za kamen i spriječio otkliznuće. Na trenutak smo zastali, opsovali sve što postoji. Sada sam ja, s kraćim nogama morao učiniti isto. Vršcima prstiju sam se primio za neku stijenu,  nogom prekoračio i ulovio neku terasicu te se prebacio težinom na drugu stranu. Sada se trebalo spustiti pedesetak metara niže po strmini. Išao sam prvi hvatajući se za korijenje, travu i pokoju stijenu. Uglavnom smo kontrolirano padali ne razdvajajući se kako kamenje koje je padalo ne bi onog ispod pogodilo većom brzinom. Napokon smo stigli i u podnožje stijene. Malo smo se udaljili, okrenuli se i pogledali iza sebe. Zvijer je bila ukroćena, ali ne bih volio to ponoviti. Spustiti se ovdje s teškim ruksacima je bio pravi izazov.

Pratili smo vododerinu još neko vrijeme, a onda naišli na lijepo kamping mjesto. Podigli smo šatore, a ubrzo je krenula i kiša. Izvrstan tajming. Sreća prati hrabre, kažu. Kuhao sam svoj topli obrok u zaštiti šatora pazeći da ga ne propalim otvorenim plamenom. Pasala je topla juha i malo glazbe kojom sam začinjavao večer u šatoru. S kišom se spustila noć, a s noću je počeo puhati i vjetar. Šuma je huktala u ritmu vjetra koji je na momente, ovdje pod zaštitom kanjona i velikih stabala, uspjevao jako rastresti moj vjerni šator. Na krijesti je zacijelo bilo šatororušilački.