47. 596-618: Kako došlo tako ošlo*
4 lipnja, 2022
49. 630-648: (Ne)poznati trail
4 lipnja, 2022
31.05.2022., utorak
Check out je u 11. To volim jer onda imam više vremena za u miru se spremiti. Obavio sam resupply. Trgovina je prilično dobro opskrbljena s obzirom na veličinu grada.
U 11 sam izašao iz sobe i krenuo na sladoled. Morao sam se počastiti prije paklenog uspona što iz Creedea vodi na vrh planina. Još sam malo proćakulao s hikerima koje bih sreo u gradu, a onda sam krenuo.
Prije hikea posjet muzeju rudarstva. Vrlo zgodno, no nisam imao vremena za potpuno razgledavanje. A onda je uslijedio uspon. Široka makadamka uz koju su se prostirale rudarske građevine. Povijest brutalne eksploatacije Zemlje i čovjeka. Mučio sam se prteći ruksak uz brijeg, no ništa nasuprot tisuća sudbina koji bi svakodnevno ulazili u rudarska okna i 12 sati, u dubini zemlje vadili rudaču.
Cesta je išla sve više u planinu dok nije došla do križanja gdje sam nastavio planinarskom stazom. Na mahove vrlo strma, ali bilo je zadovoljstvo hodati stazom za ljude, pješake. Na jednom sam dijelu već dostigao svojih 10 milja, koliko sam si zacrtao, ali nisam htio tu stati. Želio sam izbiti na Colorado trail, a gore šta bude bude. Sjećanje me još služilo iz 2019. kada sam tuda hodao – kod San Luis vrha mora biti nekih zavjetrina i proplanaka za kampiranje.
Oko 17 sam izbio na krijestu i spojio se na CT. Gledao sam uokolo uopće se ne prisjećajući lokacije. Ha da, događalo mi se i ranije. No, to nije bio kraj uspona. Valjalo je još malo uprijeti do prijevoja. Nakon tih pola sata ukazao mi se San Luis – ćelavi div. Ima ga i u filmu Why do I hike.
Sada sam se pak morao spustiti i naći malo ravnine uz vodu za podići šator. Kada sam ugledao potok shvatio sam da su komentari u aplikaciji upućivali na kampiranje u šumi mrtvih stabala. Znao sam da tamo ne spavam. Ogledao sam se i pratio potok te nešto uzvodno sam ugledao idealnu ravnicu podno brdusine. Učas sam bio tamo i slagao šator. Sunce je fino grijalo, a vjetra nije bilo.
No svemu lijepom dođe kraj pa je i sunce zašlo i u isti je tren temperatura drastično pala. Uvukao sam se u svoju vreću i s mrakom krenuo spavati. Mislim da je ovo bila jedna od najviših lokacija na kojoj sam ikada spavao – 3700mnv. Bio je to zamrzivač. Zaspao sam, no oko 2 sam se probudio uslijed žestoke hladnoće i punog mjehura. Izašao sam mokriti, a Mliječna staza mi se ukazala poput noćnog ukrasa što me želi zadržati vani na hladnoći. Par sekundi sam oduševljeno gledao, a onda se dršćući vratio u šator. Sada sam pak oblačio druge čarape, stavio buf pa kapu i kapuljaču i uredno kao i svake večeri pernatu jaknu navukao preko guze. Sada je bilo bolje. Jedino je nos bio zaleđen.
Ipak, mukama nije bio kraj. Pred jutro sam se gušio. Budio bih se bez zraka pa bih ubrzano disao i hvatao zraka. To mi se već događalo na većim nadmorskim visinama. Osjećaj je vrlo nemio
