47. dan: Milja 662 – milja 672: Voda!!!!!!!

Probudio sam se u 5 i nakon što sam se spremio primijetio sam da je blizu mene kampirao jedan hiker. Čudno, jer nije baš bilo mjesta za dva šatora pa je kampirao na uzbrdici. Pozdravio sam ga i odmah mi je ispričao da je sinoć oko 22 sata susreo pumu. Nakon toga čim je vidio moj šator odlučio je kampirati u blizini ljudi. Bio je vidno potresen.
Jutarnju hodnju je u potpunosti označilo iščekivanje vode.

Oko 10 sati sam došao do prvog presijecanja potoka, no od vode ni V. Malo se čovjek zabrine. U potpunoj nestašici vode nije baš zabavno naići na suho korito…. Ipak, nakon desetak minuta ponovno sam presijecao suho korito, no odlučio sam ponovno obići uokolo. Nakon koje minute hoda nalazim tekuću vodu. Olakšanje. Osjećaj je neopisiv. Dan i pol važem svaku kapljicu, pijem samo da se ovlažim, konstantno žedan i suh, očajan, a onda naiđem na drvo preko kojeg kaplje voda. Osmijeh ne silazi s lica. Filtriram i pijem koliko želim, vlažim ruke i lice……život je odmah bolji. Ah, voda…koliko ću je više cijeniti nakon ovoga.

Dugo sam filtrirao jer je sporo teklo. Po silasku na trail malo po malo su počeli pristizati hikeri i to svi s jednim pitanjem: ima li vode? Nakon desetak minuta stiglo je i jedno poznato lice. Paul Chapman. Facebook prijatelj s kojim sam se prvo sprijateljio u pripremama za pct.

Imao je puno problema s nogom pa sam ga i dostigao. Ugodno smo pričali, a onda sam otišao ni neznajući da će Paul par dana kasnije napustiti pct.
Našao sam jedno zgodno mjesto i najtopliji dio dana odlučio odmarati u sjeni. Kada je sunce postalo podnošljivo nastavio sam dalje.

Oko 18:30 dolazim do kampirališta i kreće večernja rutina. Kasnije su došli i drugi hikeri između kojih i Adam – Storyteller, enciklopedija outdoor življenja. Malo smo se podružili, a onda sam se povukao u svoje odaje.