25. dan: Little Jimmy campground (384) – milja 406: zablja zaobilaznica

Noc je bila hladna. Na sebi sam imao sve sto se moglo obuci. Nos mi je bio konstantno leden. Probudivsi se, jedva sam se natjerao da ustanem. Za razliku od proslog jutra bili smo u sumi i sunce nikako nije dopiralo. Ipak, ustao sam i oko 7 smo bili hodali.

Cim smo se spustili s visine na prijevoj opalio nas je vjetar. Neumoljivo nas je sibao i postalo je izrazito hladno. Iz principa se nisam htio toplije obuci. Ocekivao sam da cemo sici s vjetrovitog dijela planine. Dosavsi na parkiraliste ugledali smo nesto sto apsolutno nikoga u civiliziranom svijetu ne fascinira. Totalno smo se obradovali i to me natjeralo na razmisljanje koliko je ovaj nacin zivota drugaciji od svega sto sam do sada prolazio. Naprosto fascinantno.

Uslijedio je uspon, sto je vec poalo postala moja specijalnost. Ubrzo sam se odvojio od Matta i Jeffa. Postalo je zaista hladno i morao sam obuci windbreaker jaknu.

Cijelo mi je jutro bilo tedsko pjesaciti, bio sam nekako nervozan, a k tome trail je cijelo vrijeme pratio highway 2, planinsku cestu, tako da je izostao onaj dasak divljine.

Hodajuci dalje dosli smo do yellow leg frog closure. Naime, puno se pricalo o tome. Sluzbena je zaobilaznica duga 20 milja da bi se zaobislo 4 milje PCT-a gdje zivi ugrozena zaba.

Cudno je to. Kod nas zatvaraju sumu kad ekipa iz sumarije nelegalno izvlaci drva, ili kad direktoru krce sumu za put do vikendice, a ne zbog ugrozenih zivotinja. Hrvat se tesko snalazi u svijetu., ali priviknuti cu se s vremenom.

Nastavio sam starim detour-om po cesti. Hodah po cesti 2-3 sata i to bez karte. Isao sam po sjecanju od dana ranije kada mi je kartu pokazao Charlie. Provjeravajuci Halfmile aplikaciju pokazalo se da sam 2 milje off trail. Sto sad? Naprezem mozak ne bih li dozvao u pamet Charlijevu kartu. Nastavljam dalje pa sto bude, ta hodam Kalifornijom po cesti gdje auto prodje svakih sat vremena, sto bi moglo poci po zlu?

Nakon izvjesnog vremena aplikacija mi pokazuje zeleno – na pravom sam putu. Evo i PCT markacije. Ponovno sam na trailu. Osjecam se kao kod kuce. Bas cudan osjecaj – kao da sam na putu kuci. Iako u divljini – osjecaj sigurnosti i srece. Ubrzo stizem i do markera 400. Fotografiranje i nastavljam.

Uf…..nije lako….nije.

Uskoro dolazim i do kampa skauta i tu odlucujem skuhati si rucak i odmoriti. Dolazi Jack, a ubrzo potom i Matt i Jeff. Dogovaramo se gdje cemo kampirati i odlazim. Put je postajao sve ocajniji. Pun je poodle dog bush biljke koja ima specifican, slatkast, marihuanasti miris i na listovima ima ulja koja izazivaju ozbiljne opekline. Oprezan sam do maksimuma.

Pocinju me boljeti gleznjevi i koljena. Zuljeva nema, ali novi bolovi stizu sa stilom. Nakon kojeg sata hodnje nailazim na dobro mjesto za kampiranje gdje cemo svi stati i cekam ekipu.

Ubrzo prolazi Wolverine, Jotam, a onda i Anrew. Sjecate ga se, zar ne? Otisao je kampirati malo dalje. Za koju minutu stigose i Matt i Jeff, a vratio se i Andrew jer mu je nase mjesto bilo bolje za kamping, a kako rece i bolje smo drustvo. Nastavila se ugodna vecer uz kuhanje i pricu.

Danas sam pomalo postao svjestan koliko sam ovaj puta promasio se hranom za ovaj dio puta. Fali mi kalorija. Hodam i sanjam sladoled i cokoladu. Morati cu bolje planirati za sljedeci stretch. Polako mi ponestaje i plina……

…a onaj predmet koji nas je silno obradovao na parkiralistu……bijase to obicna, smrdljiva kanta za smece koja nas je rasteretila raznog smeca koje smo nosili sa sobom danima 🙂