26. dan: Milja 406 – milja 425: kampa ni za lijek

Probudio sam se u 5:45, ali ustao sam u 6. Kratki doručak i počinje hodnja. Imao sam litru čiste vode i još sam uzeo litru neke kaljuže da je filtriram u slučaju krize. Plan je bio da dođem do vatrogasne stanice na milji 418 s tom 1 litrom i to što prije je moguće.

Trebalo mi je 4 sata i 20 minuta za 12 milja, što je prosjek od cca 4,8 km/h. Za ovakav teren i bolne noge to je velika brzina. Možda nisam trebao toliko forsirati, naime, kada sam došao do vatrogasne postaje ostalo mi je još 2,5 decilitra čiste vode.

Uslijedio je ručak, a onda i odmor. Uskoro je stigao i Andrew, a kasnije i Jeff i Matt. Bijaše tu i mnogo drugih hikera. Nakon duge pauze krenusmo dalje. Desni gležanj je počeo boljeti pa sam ovu drugu rundu startao sporije.

Cijeli nas je dan pratio poodle dog bush. Sve je krcato tom biljkom i sve smrdi na slatkasto. Neugodno, no u isto vrijeme budi čovjeka na oprez. Hodam opušteno, a onda me odjednom osine taj gnjusni miris. Odmah podižem glavu i skeniram područje.

Putem prolazismo kroz vatrom opustošeno područje, ali ipak s pokojim vidikom vrijednim spomena. U jednom smo trenutku Andrew i ja susreli Jotama. Pitasmo ga je li vidio koliko poodle doga ima, na što nam reče da što je to? Shvatismo da ne zna o čemu se radi pa smo mu pokazali tu biljku i rekli mu neka je se čuva. Imao je kratke hlače i vjerojatno ju je dotaknuo. Vidjet ćemo hoće li imati reakcija.

Ponovno je teško pronaći kamping. Odlazimo jednu milju off trail i nailazimo na idealno mjesto za kamping. Pogled na pustinju….prekrasno….no, 5 gnijezda vatrenih mrava usred kamping mjesta. Malo sam ih uznemirio pokrivajući rupu kamenom, ne bih li vidio može li ih se zaustaviti u nadiranju iz rupe. Nakon toga su naprosto poludjeli i ubrzano počeli vrludati tražeci koga da proždru. Odlučismo da ovdje kampirati nećemo, no dvojica hikera nakon nas su odlučili tamo prespavati. Sretno im bilo…

Odlazimo dalje i smještamo se na jedno loše mjesto uz poodle dog bush. Andrew smatra da je alergičan na poodle dog i odlazi 5 milja dalje. Mi ostajemo. Čim smo skuhali nešto i pojeli odmah je život postao slađi. Već je drugi dan za redom da hodanje ne predstavlja užitak već čistu tranziciju od jednog mjesta do drugog.