11. dan: milja 145. – milja 159.: najteža odluka
5 svibnja, 2016
13. dan: zero day – Idylwild
6 svibnja, 2016
Nakon prilično mirne noći probudio sam se u 6. Spakirao sam se, pojeo i ubrzo smo bili hodali. Strmi uspon se nastavio, a vidici su po ne znam koji put oduzimali dah.
Nakon sat vremena došli smo do dijela gdje počinje closure. Prava je šteta što se tuda više ne može jer dio koji je bio pred nama je odisao savršenstvom.
Sjeli smo i pomno pogledali kartu. Spuštamo se prema highway 74.
Ubrzo smo došli i do asfaltne ceste čijim smo jednim dijelom morali proći.
Idući prema dolje malo sam upalio glazbe. Shvativši da mladi Kanađanin voli Neil Younga u duetu smo, uz pratnju originalne trake, otpjevali Old man. Vrlo prikladno i vezano uz Kaliforniju. Potom smo nastavili s Youngovom glazbom. Kad je zasvirala Cortez the killer u obradi Grace Potter i Joe Satriania potpuno sam izgubio razum i krenuo svirati trekking pole guitar. Srećom, tada je Andrew nosio moj Gopro i ulovio trenutak za pamćenje. Mislim da će od danas Satrianijeva solaža iz te pjesme u mojoj glavi projicirati samo jednu sliku – air guitar usred kalifornijske pustinje jednog proljetnog dana godine 2016. 🙂
Ponovno smo skrenuli na makadmaski put koji nas je poveo sve do ceste na kojoj smo trebali autostopati za Idylwild, što smo i učinili.
Bilo nas je šestoro. Izgledi su manji. Nepisano je pravilo da u takvim situacijama stopiraju djevojke/žene. Nadalje, neka to čine bez sunčanih naočala i šešira uz široki osmjeh. Obje su davale sve od sebe, ali nitko nije stao. Rekoh im tada: “Let me try, girls, this guy has lots of experience.”
Nije prošlo dvije minute i na opće oduševljenje stao nam je simpatični Nizozemac.
Povest će nas do pola puta, reče. Tako i bijaše, a čim smo izašli stao nam je pick up kojeg je vozio stariji gospodin. Djevojke naprijed, dečki otraga.
Bio je pravi užitak voziti se u otvorenom pick upu po Kalifornijskim planinama. Živim svoje snove, pomislih, ali ne samo svoje. Otkako sam krenuo javilo mi se mnogo ljudi koji uživaju čitajući gdje sam i što radim. I oni bi, kažu, rado na ovakvo putovanje. Tko zna kakve avanture vas očekuju. Sanjajte ih i ne odustajte od njih. Život od vas traži i rizik. Previše sigurnosti čovjeka pretvara u kukavicu. I naravno, hvala na podršci svima.
Oko 12.15 stigosmo u Idylwild – prekrasan planinski gradić koji me je osvojio u samome startu.
Andrew i ja odmah pohitasmo do Silver pines lodgea. Tamo su navodno Jack, Jim, Jeff i Ben. Čim sam kročio na verandu ugledah poznato lice – Nick! Nisam ga vidio od Scouta i Frode. Nisam se nadao da ću ga uloviti.
Otuširah se i oprah robu kod ekipe. Potom sam se čuo s Koreancima. Dolaze! Došli su me samo izvjestiti o novostima. Koreanski Jack dolazi sutra u grad. Prekosutra krećemo dalje sa snimanjem svi skupa. U neformalnom razgovoru što je uslijedio mr. Yoon mi reče da ima velike žuljeve. Pokazao mi je stopalo. Užas. Ne znam kako će nastaviti.
Koreanci su ubrzo otišli, a ja sam sada znao da moram naći smještaj za ovu noć. Nakon koju minutu sreo sam Steffana, Ruula i Matta. Matt ko iz topa kaže da ima mjesto na podu u svom bungalovu, za nula kuna. Super, pristajem. Razmjenjujemo brojeve telefona i rastajemo se…..kad ono evo još jedno poznato lice – Jerry.
Uskoro je naišao i Drew pa smo se dogovorili da odemo na pizzu. Pridružio nam se i Tortoise.
Dvije pizze, tri vrča piva…..vrijeme leti u dobrom društvu. Osobito kad sam u društvu veleznalca Jerrya. Čovjek je geo-botaniko-kemijska sveznalica. Već je pala noć i morao sam napustiti društvo. Otišao sam po svoje stvari u Silver pine lodge, a potom nazvao Matta. Objasnio mi je kako da dođem do Wilder lodges, ali krivo smo se razumjeli. S lampom na glavu glavinjao sam Idylwildom, a baterija na mobu je kopnila. Ubrzo pokraj mene se zaustavio pick up. “Hey, hiker. Where are you going?” Sljedeća scena je bila da sam bio u teretnom prostoru vozila i u potpunom mraku vozio se vijudavim ulicama Idylwilda. Smijao sam se sam sebi. Ubrzo smo došli do Wilder lodges. Smjestio sam se u bungalov.
