13. dan: zero day – Idylwild

Nemirna je noć bila iza mene. Ne znam zašto, možda jer sam mukte čovjeku uletio. Ma, tko će ga znati… Nakon jutarnjih radnji Matt i ja smo odlučili otići do trgovine. No, prvo smo prošetali Idylwildom.

Svratismo i do trgovine opremom kako bi Matt kupio quick lace žnirance. Ja sam pak bio u nedoumici. Imam štapove za hodanje, ali imam osjećaj da će me iznevjeriti svakog časa. Tanki su i nekvalitetni. U trgovini, pak, Leki štapovi za ciglih 100$. Kupiti ili ne…… Ne! Treba štedjeti. S mukom izlazim iz trgovine. Toliko sam ih želio, ali ništa od toga. Klasična hrvatska priča: nema se para.
Odlazimo u špeceraj. Ja častim doručkom. Špek, jaja i chedar sir.
Po dolasku u bungalov spremam doručak. Štednjak iz 1957. slabo baca toplinu. Nešto što je trebalo trajati 10 min odužuje se na 20 minuta. Matt tvrdi da mu je bilo fino.

Matt potom odlazi prošetati, a ja sam odrijemao sat i pol…..po dalmatinski, jel, nakon doručka. Po buđenju sam došao k sebi i odlazim u knjižnicu po water report. Bez toga se ne napušta grad. To je izlist svih potencijalnih izvora ili pipa s trenutnom situacijom: dry, flowing, filtrate… Usput se hvatam wi-fija i pišem članke za blog. Prije odlaska knjižničarka me lijepo zamolila da zalijepim naljepnicu na kartu svijetu odakle dolazim. Rekoh: “Do you have small enough stickers?” 🙂

Pošto sam jedva nalijepio, a da ne ispadne da sam došao iz okolnih zemalja….ipak smo mi hikerska velesila; pođoh u nabavku hrane.
Nove muke iskrsnuše predamnom; što kupiti?

Krstareći policama supermarketa nađoh dobrih namirnica. Štoviše, nakupovah previše. Nema veze. Natrpati ću višak u kutiju i poslati u Big Bear.
Svratio sam još u ljekarnu i kupio si multivatamine, flastere i labelo.
U međuvremenu sam dobio poziv od Jacka, Koreanca. U gradu je. Odlazim kod njega na spavanje. Nalazi se u Silver pine lodges s još dvojicom random Koreanaca. Danas se Koreanska družina rastaje jer Jack nastavlja samnom i KBS-om, pa su odlučili zakuhati atmosferu s pivom. Navratili su i Izraelac Jotham i Amerikanac Mike. Što bi rekli Jadran i ekipa – Pivo se točilo, grlo se močilo da se ne bi osušilo.

Naravno, bijaše sve u granicama. Sutra ipak jašemo dalje….i to s ruksacima od dvadesetak kila.

Smijeha nije nedostajo, no ipak jedna je tema, a koja već dva dana preokupira apsolutno sve hikere, bila top jedan tema – snježna oluja koja dolazi sutra. Malo je reći da svi osjećamo kamen muke u želucu kada se prisjetimo što bi nas moglo dočekati sutra: neprestana kiša, snijeg, olujni vjetar i potencijalno fatalna grmljavina. Nitko nije siguran kreće li sutra i što ga očekuje na preko 2000 mnv. S obzirom da bi mi trebali krenuti s filmskom ekipom dnevni je prosjek koji bi mogli proći cca 10 milja što znači da bi noć morali provesti na vrhu planine. To nikako nije dobro s obzirom na najavljeno grmljavinsko nevrijeme. Sutra ujutro će biti vrijeme odluke.

P.S. Andrew je morao nastaviti hodnju zbog i studija; kako bi završio na vrijeme, dok sam ja morao ostati kako bih se uskladio s filmskom ekipom. Nadam se da ću se susresti s Andrewom ponovno.