11. dan: milja 145. – milja 159.: najteža odluka

Dok sam se probudio svi su već otišli. Polako sam se spremio, čuo s obitelji i pojeo doručak. U 8 sam već naveliko hodao. Ubrzo sam sreo Bena iz Australije i zajedno smo naišli na mali trail magica.

Hladni sokovi, vida i mini knjižnica. Bolje ne može.
Ubrzo smo se pokrenuli i nastavili hodnju. Krajolik je očaravao.

Zatim sam odlučio poslušati malo glazbe. Svirahu mi Pink Floydi. Solaža na Comfortambly numb je dosezala svoj vrhunac kad ono STOP!!!!!! Zmija. Umalo sam joj stao na glavu, a onda rikverc u petoj brzini. Dugačka oko metra. Vjerojatno neotrovna, no nisam htio iskušavati sreću pa sam je snimio sa sigurne udaljenosti. Migoljila je kao da pleše. Možda me samo htjela zaplašiti.

Nastavih dalje prema Paradise Valley cafeu. Tamo je navodno nadnaravno fini burger. Dođoh do ceste.

Potom skrenuh s PCT-a 1 milju prema burgerima. Kroz petnaestak minuta bio sam na cilju.

Pravi američki bar prepun bikera. No, što naručiti. Odlučih se za Jose burger. Chedar, papaya, bacon i jalapenos. Bijaše ok, ali ostadoh gladan. Cijena 10$.

Čim sam se najeo nastala je muka u mome želucu. No, ne zbog burgera nego zbog odluke koja se bližila. Dio pct-a je zbog nedavnih požara zatvoren pa hikeri moraju raditi detour. Ipak, dobar dio njih neće raditi detour već improviziraju. Jack je oslučio autom dprema Idylwildu a onda dio odhodati. Garfield će sve hodati, a neki će direktno do Idylwilda jer su na kraju s hranom. Sjedili smo za stolom. Kunjao sam, a onda se pojavio stariji čovjek s nemoralnom ponudom.
“Guys”, reče, “Are you going to Idylwild? You can go with me and share gas.” Trznuo sam se iz kunjavila. Mrtavom umornom ova je ponuda izgledala preprivlačna. Gledam ostale i polako svi pristaju: Jeff, Ben, čak i Jim koji je isplanirao detour u tanane. Jedino je Andrew dvojio, no na kraju nevoljko pristao. Krenusmo prema pick up-u. Svi ubacuju ruksake, a meni nešto ne da. Rekoh Andrewu: “Fuck cars, lets walk.” Bljesak u njegovom pogledu. Samo je čekao da ga netko odgovori od vožnje autom. Uzeo sam kartu od Jima i krenusmo na detour.
Prvih je 5 milja bila potpuna muka. Ali baš potpuna. Dok smo mi hodali ekipa je bila pod toplim tušem. Vrućina, prašina, znoj što kapa s nosa su nas podsjećali da smo možda pogriješili u odluci. No, onda vidjesmo ovo….

Živnusmo i noge olakšaše na neki način. Smješci nam se vratiše na lica.

Nastavismo do prve vode gdje smo filitrirali.

Uspon je bio užasan, a kamenje poput pola metra visokih stepenica. Bijaše ovo definitvno jedna od psihički i fizički najtežih dionica do danas.

Mrtvi do kostiju, ali uvijek iznova okrijepljeni vidicima.

Već je padao mrak kada smo došli na kamp spot. Zatekli smo troje hikera između kojih i O’Rian s kojim smo proćakulali.
Postavih šator, a onda smo si i skuhali topli obrok. Pojeo sam Mountain house beef chili pasta with beans. Jako fino.

Andrew
Kao što ste mogli pročitati danas sam hodao s Andrewom. Iz Toronta je. Ima 19 godina i student je informatičkih znanosti. Oduševio me svojom zrelošću i hrabrošću. Kada je završio srednju školu radio je godinu dana da zaradi za avanturu u British Columbii. Unatoč protivljenu roditelja radio je kao prodavač i građevinar. Naknadno je čuo za pct i odlučio se na taj put. Upisao je studij i položio nešto ispita. Mora završiti pct do početka rujna kako bi nastavio studirati bez problema. U međuvremenu su mu roditelji postali potpora u njegovoj avanturi. Potpuno je staložen u svojim nastojanjima i zavidno informiran.
Ne znam baš puno devetnaestogodišnjaka koji bi se usudili na ovakvo putovanje. Štoviše, vrhunac postojanja su im prizemne stvari i životarenje. Nikoga ne bih htio obezvrijediti, već sam jednostavno zatečen ovim mladićem.
I da, hoda velikom brzinom, ne kuka i ništa mu nije teško.

Andrew