10. dan: milja 124 – milja 145

Probudivši se primjetio sam da su Garfield i Ian već na odlasku. Želio sam početi dan ispravno i nisam se htio žuriti. Polako sam stavio šator da se suši, pojeo doručak, a potom se i do kraja spakirao. Oko 8 sam krenuo s hodnjom. Od samoga jutra vidici su bili prekrasni.

Ubrzo sam stigao da posjeda Mike Herrere. Taj čovjek voli prihvatiti hikere, ja sam pristigao ujutro pa nije baš bilo ljudi. A što reći o posjedu? Nazvao bih to hippie meets weed plantation meets wild west meets junkyard….u svakom slučaju zabavno i nezaboravno.

Kršina od bubnja me razveselila 🙂

Ovdje se navečer okupljaju hikeri, peče se pizza i zabavlja se.

Na stolu je bila vrećurina mrkvi pa sam uzeo šaku što je u hodnji bilo izvrsno za pojesti. Na trijemu sam zatekao mlade PCT-ere: Laylonie i Chelsey, Jeffa i Michaela.

Po odlasku filtrirao sam si vodu iz cisterne i za kraj malo isfiltrirao u sebe. S obzirom da je predamnom dry strech uzeo sam teških 6 litara.

Hodajući putem odjednom je iznad mene nestalo sunca. Poput pomrčine, ali uz zvuk zujanja tisuće pčela. Pola metra iznad moje glave rojile su se pčele. Malo je reći da sam bio užasnut. Sagnuo sam se i lagano požurio. Fju, nema ugriza.
Potom su krenuli vidici. Hodajući bez prestanka postoji opasnost da čovjek previdi ljepote koje ga okružuju. Bol, umor, rutina…sve te ometa, no ne dopuštam da mi to oduzme ono temeljno zbog čega sam ovdje – ljepotu.

Stari hiker Slown Down.

A onda, hodajući kratko sa Jeffom, kinezom iz Kanade, naletio sam na natpis koji nitko ne želi vidjeti.

Izvor je suh. Voda igra veliku ulogu na samom početku PCT-a. Valja se dobro opskrbiti informacijama gdje je ima, a gdje ne. Danas dok sam hodao u par navrata kao da je netko upalio pećnicu. Odjednom totalno zakuham, hvatam zraka i primam se boce. U tim trenucima suknem pola litre do 7 dcl od jednom. Kod takvog stupnja konzumacije vode mora se voditi računa o njoj….inače dolaze helikopteri u pomoć, kao što sam imao prilike vidjeti. To će vas, dogodi li vam se stajati cijelo bogatstvo.
Morao sam stati, no hladovine ni za lijeka. Ipak, nađoh neku rupu pa sam se zavukao i odlučio skuhati si pastu u umaku od chedara i brokule. Ranijih sam dana radio grešku i za ručak je slabiju hranu. Moram mijenjati navike. Tijelo traži velike količine energije.

Nastavivši naredali su se usponi, no s vidicima koji obarajus nogu.

Sada je već postajalo doista teško pa sam si upalio malo glazbe. Čudo! Podiglo me iz mrtvila. Hodam već 4. dan sam i ovo je došlo kao prvo otkriće. Inače ne slušam glazbu u prirodi, no ovo su ekstremne situacije i učim. Nedavno mi je Katarina (žena voljena) poslala demo snimku njenog benda Voyage. Taman sam slušao njihovu pjesmu kad ono…..

Voda!!!!! Potočio sam si dvije tri litre i nastavio. Teško je opisati ovaj osjećaj, ali je dobar. Nije samo da se raduješ zbog sebe. Znaš da iza tsbe dolazi još mnogo žednih koji štede ne pijući.
Nastavio sam hodati. Do kampa još malo.

Oko 18.20 ulazim u kamp s You could be mine na zvučniku 🙂 Tamo zatičem Thirteena, Andrewa, Jima i još 4 simpatičnih section hikera. Postavljam šator i pripremam si večeru.

Jedem uz nezaboravan zalazak sunca…

Izvrstan dan. Napravio sam 21 milju i uživao u hodnji. Bilo je jako naporno, ali se isplatilo. Na kraju sam shvatio da na kamping spotu imam izvrstan signal pa sam ss čuo sa ženom…..bolje ne može. Život je ponovno dobar. No, što donosi sutra?