Lokacija: Grand Canyon, dan 4.: Spuštanje u utrobu kanjona

Podržite crowdfunding kampanju Why do I hike dokumentarnog filma!!! Hvala i KLIKNITE OVDE!!!!

Probudili smo se u 5 sati u potpuno kondenziranim šatorima. Vreća za spavanje i podložak su također bili dosta vlažni. No, nije nas pokolebalo. Bio je to dan D, dan kada se spuštamo u Grand Canyon!

U 6 i nešto smo bili na Tanner trailheadu. Na parkingu smo preslagivali ruksake, trpali hranu u vreće, provjeravali da nešto ne zaboravimo. Kanjon je bio presvučen koprenom svjetla i sjene, dok je rijeka Colorado još snivala u tamnoj sjeni kanjona što ga je gotovo sama izdubila. Prije parsto milijuna godina ovako rano ujutro ribe Colorada su već dobrano bile okupane suncem. Danas moraju čekati malo duže da do njih dopre zraka životvorca.

Na parkingu je bio i Daniel iz Toronta koji je imao sličnih iskustava s renđerima backcountry ureda. I njega su uvjeravali da nikud ne ide. Bit će da je naletio na istu renđericu s problemom sa stavom.

Prije samog polaska Matt je primio vijest da mu je umrla mama. Bila je jako stara i jako bolesna. Bila je to očekivana vijest, ali bolna. Dan mu nikako nije dobro počeo. Izrazili smo mu sućut, upitali ga želi li nastaviti ili mijenjamo planove, no bio je siguran što želi.

Bilo je 6:50 kada smo krenuli sa spuštanjem. Tanner trail nas je odmah oduševio. Pogledi, stijene, vegetacija… Sve smo gledali s divljenjem. Ritam smo prilagodili Mattu, dakle bilo smo sporiji, no dobro smo se kretali.

Kamera je mnogo radila, svako malo bih se zaustavljao da snimim divote koje su se otvarale ispred nas. Trči naprijed, čekaj, snimaj, idi natrag….no, nije mi bilo teško. Guštao sam snimajući materijale što će mi poslužiti da ispričam priču.

Ipak, nije sve bilo savršeno. Matta su počela boljeti leđa. Na pauzama se istezao, no nije pomagalo. Konačno, na pauzi za doručak dao sam mu tabletu protiv bolova. Hrana nam je dobro došla, kao i hladovina u kojoj smo odmarali. Posušili smo šatore i vreće, rehidrirali se i pogledali kartu kako bismo ocjenili gdje smo. Mobiteli su nas razmazili. S GPS-om znamo gdje smo, koliko smo prešli, koliko još imamo, gdje je McDonald’s, maltene nam ne masira umorna stopala i prije spavanja zadovolji na neke druge načine. Ah taj čudesni mobitel. Bio je gušt snalaziti se samo s kartom. Nismo bili sigurni gdje smo pa smo nagađali gledajući stijene oko nas.

U nastavku bol je prestala. Oraspoložio se, atmosfera je porasla. Sretosmo Njemicu Silviju i njezinog prijatelja. Išli su gore laganim ali sigurnim ritmom. U kratkom smo razgovoru saznali da je noć u dnu kanjona bila vlažna, a što smo se uvjerili kada smo vidjeli ženu što je koračala prema gore noseći na ruksaku raširenu vreću za spavanje.  Na vrlo strmom dijelu staze koja je bila prepuna oštrog kamenja Matt je jednom i pao. Raskrvario si je nogu.

Nešto kasnije Željko i ja smo otišli naprijed i odlučili pričekati Matta u hladovini. Došao je bez štapova. Oba su pukla, a ja nisam imao štapove da mu ih dam. Uz foto opremu, stativ i gimbal štapovi bi mi bili previše. Matt je bio potišten. K tome, postajao je sve umorniji. Bio je vidno iscrpljen. Jutarnja vijest, pa pad i rana na nozi, sad pak slomljeni štapovi. Željko i ja smo konstatirali da ovo zaista nije njegov dan.

Na jednom smo ga prijevoju dugo čekali pa sam bez ruksaka odlučio se vratiti po njega. Uzeo sam mu ruksak i šetali smo prema Željku. Tada je priznao – teta u uredu je za mene bila u pravu. No, bez obzira što je bila u pravu stav joj je bio katastrofalan. Možda bi je Matt bolje čuo da je bila ljubazna. Kako bilo, sada smo bili ovdje i trebalo je povući do Colorada kako ne bismo ostali bez vode.

Matt je, dakle, bio potpuno izvan forme. Sad nam je to svima bilo jasno. Jako smo dugo već hodali i s vodom nismo najbolje stajali. Kako smo gubili na nadmorskoj visini postajalo je sve toplije. Gledao sam okolo ne bi li našao kakav štap za hodanje i olakšao Mattu, ali sve je oko nas bila pustoš.

Donio sam odluku da Željko i ja idemo do Colorada kako bismo se dočepali vode, a Matt neka ide polako. Ne dođe li u dogledno vrijeme vraćam se s vodom po njega. “Matt, čekamo te na Coloradu!”. Morali smo povući jer ako svi ostanemo bez vode nagrabusili smo. Pristao je. Matt je takav, emotivno vrlo priseban i kada je teško.

Odlazeći od Matta predložio sam Željku da Mattu u mojoj ne korištenoj pee bočici ostavimo svatko po malo vode

Ubrzo je postalo jako vruće, a koraci su otežali. Rijeka Colorado je bila na dohvat ruke, ali imao sam dojam kako se ne mičemo s mjesta. Već smo duboko zaronili u kanjon, ali svejedno je ostalo još kilometara za prekoračati.

Huk Colorada nas je mamio sve glasnije. Bio je tu, ali ipak ne još. I onda kada smo došli toliko bliztu staza nas odvukla lijevo, pa meandrirala još malo.

Na plažu smo došli oko pola šest, te se zavalili na pijesak. Morali smo filtrirati vodu, no Colorado je jako muljevit pa smo vodu prvo provlačili preko krpe, a tek onda kroz filter kako se ne bi zakrčili.

Našli smo dobro mjesto za kamping gdje možemo stati svo troje. No, gdje je Matt? Prošlo je previše vremena. Možda bismo trebali u brdo pred njega…. Brinuo sam se, no kada sam zakoračio u rijeku i krenuo fotografirati jedan me hiker upitao da li ovaj s nama. Nisam znao o čemu govori, a kada sam vidio Matta laknulo mi je. Došao je u društvu renđera koji mu je čak posudio štapove za hodanje.

S renđerom je čak razradio i modus izlaska iz kanjona – dan odmora, pa natrag Tanner trailom u dva dana. Shvatio je da je kanjon za njega preveliki zalogaj. No, sokolio sam ga činjenicom da je uspio, spustio se u 1400 metara duboki kanjon sa svojih 67 godina. Poznajete li kojeg 67 godišnjaka? Što je radio jučer? Matt nije, Matt je osvojio dno kanjona!!!! Grand Canyona!!!

Večer smo proveli kuhajući večeru i zbrajajući dojmove kojih je bilo poprilično. Po ulasku u šatore nije prošlo puno prije nego li smo zaspali.