Colorado trail, 2. dan: 18 – 44,5 km
10 rujna, 2019
Colorado Trail, 4. dan: 65. – 73- km
12 rujna, 2019
Podržite kampanju i projekt kupnjom dokumentarnog filma!!! Hvala.
28. srpnja 2019.
Ustao sam se u velikoj žurbi. Unutrašnji poslovi ne pitaju mnogo. No, imao sam susjede konjušare….ništa, spakiraj se u žurbi i daj petama vjetra. 15 minuta kasnije blaženo kročim Colorado Trailom….ili ipak ne, naime noga me žestoko klala. Što učiniti, koju posluku porati?
Stao sam na obližnjem trailheadu i razmišljao. Nazvati Chrisa da me pokupi pa uzeti odmor radi noge, ili pak se baciti grlom u koprive….. Nisam mnogo dvojio. S obzirom da sam osjećao kao da mi je noga otekla, izvadio sam Superfeet uložak i nastavio hodati. Meni je bilo rano jutro, no ne i mojoj dragoj Mateji s kojom sam se dopisivao rubom 4G mreže što je krajcala moj telefon. “Idem dalje…”, otipkah hladno. “Mazgo!”, uzvratila je. Nitko mi nikada nije rekao ništa ljepše….i zaista to mislim. Znam što je ta mazga u njenim očima i baš sam se dobro osjećao što sam mazga 😁
Krenuo sam i nakon par minuta bol je splasnula….hm, što se točno dogodilo ne znam. Gruntao sam o tome dugo.
Šuma ujutro je bila očaravajuća, a osobito jer je noga ponovno šljakala. Ipak, s vremenom bol se vraćala i odlazila. Ono što me PCT naučio je da ako imaš neku bol velika je mogućnost da ti je oprema u kurcu. Kada me Chris pokupio s aerodroma prvo je pitao hoću li u ovome hodati, pokazujući na moje Terrexice. Da, odličan su proizvod, ali ipak ne predviđene za tegljenje 20+ kg. Mislim da su kolabirale pod težinom. Hodajući sam zaključio da ću ići kupiti Wild Catsice koje su me tako lijepo nosile PCT-om.
A gdje? 20 km od mjesta gdje sam spavao Chris se ponudio da me dočeka i otpelja u Biley, mali gradić.
Začudio sam se koliko malo thru hikera sam sreo. Nedjelja je, mnogo brdskih biciklista je bilo na stazi (zapravo svega dvadesetak), ali thru hikera sam sreo jedva 5 i nekih 5 section hikera. U odnosu na PCT to je ništa.
U nastavku ništa novo, malo boli, malo ne. No, radio sam finu udaljenost. Poslijepodnevna oluja je izostala i nisam se previše bunio.
U 14 sati došao sam do križanja za Bailey, a tamo je, s nekolicinom hikera, bio Chris nudeći hikerima hladne sokove. Sve im je ispričao o meni tako da nisam morao puno objašnjavati tko sam i odakle dolazim. Momci su bili iz Luisiane, te Sam iz Denvera……hej, nije li to onaj lik od jučer ujutro? Čini mi se da je 🙂
Kada su otišli naišle su i dvije hikerice koje sam susretao zadnja dva i pol dana – Jayce i Zoe. Taman da odemo kad eto bike packera. Biciklist koji thru hikeira. Kada je čuo da sam iz Croatia odmah je uskliknuo Hrvatska. Sljedeća je, naravno, bila “jebi se”. Studirao je jedan semestar hrvatsko-srpski, a onda i živio kod nas dvije godine. Istražio je dosta Hrvatske i Bosne pa smo izmjenjivali informacije. Cure iz Pučišća na Braču su mu ukrale srce, a bio je i u Lukomiru gdje sam nedavno snimao pa smo imali o čemu razgovarati. Ime mu je Collin, iz Washington D.C.-a.
Potom smo otišli u Bailey, u hostel i kamp. Istuširao sam se, oprao robu, a potom smo skoknuli i na večeru. Dok ovo pišem pritok rijeke Platte žubori uz šator dok Chris i ja pijuckamo pivo sjedeći na klupici uz rijeku.
