Nedjelja je prošla u iščekivanju Tina koji je došao tek oko 23 sata, kao što smo se dogovorili. Ponedjeljak nas je čekao…
Prije polaska dobio sam knjigu s posvetom od Ante Vukušića. To me baš razveselilo. Rekao sam Tinu da je čuva kao oko u glavi.
Krenuli smo svi skupa, ali ubrzo je došao trenutak da se Matt i ja raziđemo. Morao sam loviti udaljenost, a dogovorili smo se da ćemo se naći negdje na trailu.
Manje više svi znaju kako izgleda Premužićeva staza. Bila je divna, kao i uvijek.
Naletio sam i na 1600. km.
Na Alan sam došao prije Tina, naručio jaja i slaninu, a kada je došao krenuli smo prema jugu snimati. Opet, par sati kasnije bio sam solo.
Dobro sam napredovao, a u jednom sam trenutku shvatio da ipak idem do Baških Oštarija, a ne do Skorpovca gdje obitava nadasve zanimljivi Tihi.
Tihi je čuo za mene i očekivao me. Bilo mu je drago što sam došao, a ja sam obećao da ću se vratiti i ostati duže.
Već je i kiša prijetila, a ja sam slao sms Tinu da me najavi u hostelu.
Točno u 21 h sam bio tamo. 50 km sam odradio prilično dobro. Noge su boljele, ali ništa kronično.
Ušavši u restoran s Tinom za stolom je sjedio Matt. Prehodao je do Alana, a onda s Tinom došao u Baške.
Oprasmo robu, istuširasmo se i na spavanac.