Ustao sam e s olakšanjem što me nitko nije otjerao usred noći. Brzo sam se spremio, a jutarnje su scene oduzimale dah.
Krenuo sam dalje odlučan da što prije dosegnem Zavižan. Vidici su pucali sve u 16. Uživao sam hodati….osim kada bih se dokopao šume, ali u pravilu nisu bile velike.
Po izlasku iz jedne takve šume naišao sam na čovjeka što je palio oganj. Nakon uobičajenih kuda ideš i kako je to moguće, pohvalio se da mu dolaze prijatelji na janje. “Fulao sam par sati…”, izlanuo sam se.
Vidici su postajali sve spektakularniji. Došao sam i do ulaska u NP Sjeverni Velebit. Na ulaznicama je bio Vladimir. Sa zanimanjem je slušao moju priču, a potom me ponudio špekom i rajčicama. Njam njam. Dobro sam se najeo i nastavio prema Zavižanu.
Nije mi puno trebalo da se dokopam Zavižana. Još sam snimao kojekakve scene za dokumentarac.
Došavši do doma Matt je izlazio s pivom. “Znao sam da moram uzeti dvije.”, reče vraćajući se po drugu.
Dok smo se družili pojavio se i Bjorn, član udruge Long distance trail Hrvatska. Nadoknadili smo vrijeme koje se nismo vidjeli, napričali se ko veliki.
Druženje se nastavilo s ekipom iz Pule koji su nas počastili s roštiljem. Bijaše to jako ugodno društvo, a na spavanje smo išli tek kada se Mliječna staza vidjela tolikom jasnoćom da smo sve piljili u nebo kao hipnotizirani.