CLDT dan 75: Gornje Jelenje (1497) – Bribir (1526): iz kiše u sunce
15 srpnja, 2018
CLDT dan 77: Senjska duliba (1564) – Zavižan (1588): kraj sekcije C1, početak sekcije C2
17 srpnja, 2018
Oko 7 sam hodao dalje trailom. Jutra znaju biti opaka, nadvije se nad tebe taj neki umor, smisao je skriven i guši te korak koji radiš ne bi li se udaljio od početne točke. No, koliko god teško bilo moraš ići naprijed. Moraš iznaći snage kretati se jer radi toga sam vani – da putujem sve dalje, da kreiram nešto novo, drugačije i neponovljivo.
Vrijeme je ujutro bilo kenjkavo. U jednom sam trenu stavio i kabanicu, ali kiša se povukla. U daljini pastir, ovce i šarplaninac, u blizini put – onaj što me zove svakoga jutra da ustanem i hodim.
Čim se razvedrilo krenuli su dobri vidici. Otok je Krk domirao prostorom.
Pauze gotovo da nisam radio. Stao bih tek da popijem nešto tekućine ili pivo što mi ostadoše od sinoć kada sam se mrtav umoran skljokao u krevet ne popivši ih.
Pogledi su postajali sve divniji. Velebit se pred mojim očima razmetao svojom ljepotom. Ipak, pastirski psi su mi bili uvijek na pameti. Želio sam ih izbjeći.
Morao sam stati i na ručak. Želudac je gromoglasno tražio svoje. Uz cestu sam pojeo što sam naumio, te krenuo dalje. Kuća je bila blizu i vidio sam tornjaka od 50 kg kako leži. Smanjio sam zvukove. No, dočim me je čuo pas je nasrnuo, a ljudi izađoše primiriti ga. “Hoćeš li pivo?”, upitao je gospodin. Već par minuta kasnije bio sam u kući pijuckajući pivo s Marinom, te razgovarajući s njim i njegovim roditeljima. Najedoh se i finih kolača.
” Ispred, kojih 500 m, su šarplaninci, izuzetno nasrtljivi…”, upozoravao me Marin. “No, idem u sjeno s traktorom, povest ću te.” Nisam dvojio. Sjeo sam na blatobran i vozio se kako bih izbjegao susret s psima. Nakon kojih 1500 m Marin je skrenuo. Pozdravili smo se, a ja nastavih sam hodajući prema Vratniku.
Poslije Vratnika uzdigao sam se prema Oltarima, ali nakon 38 km odlučio sam stati. Naime, do Zavižana mi je ostalo samo 23 km i nije bilo potrebe za žurbom jer sam uranio dan i pol na susret s Tinom.
S lijeva je bila kuća s teniskim terenom. Oh, prikladno, pomislio sam. Niveliran teren, ograđen žicom, te bez vlažne trave. Nadao sam se da vlasnici neće doći. Ta, nisam nikome smetao, ali svejedno nije mi se dalo pojašnjavati tko sam i što radim.
Usnio sam nakon male masaže nogu i pogleda prema moru gdje se događao vrhunaki zalazak sunca.
