CLDT dani 78, 79: Zavižan (1588) – Baške Oštarije (1638): Premužićeva u jednom šusu
19 srpnja, 2018
CLDT dan 81: Šugarska duliba (1652) – Vaganski vrh (1684): hej, nije li to Matt?
21 srpnja, 2018
Bilo teško spavati zbog vrućine u sobi, a ni bolovi u leđima nisu pomagali. Čim smo se ustali Tin me prebacio do Karlobaga da obavim kupnju. Izbor hrane je bio očajan, ali uspio sam se opskrbiti. Vratili smo se oko 10:30, a u 11 bili kretali. S Mattom sam se dogovorio da ode u NP Paklenica.
Tin i ja smo po uzlasku na travnjake još malo snimali, a kada smo shvatili da put ide u klanac Tin se vratio. Ja sam pak nastavio sa spuštanjem u ono što ću nazvati crna rupa Velebita.
Staza kao da se trudila da siječe izohipse po okomicama, a atraktivnost šume je u rangu Blizneca. Zaista me ničim nije impresioniralo Ramsko korito, iako sam čuo od drugih ljudi da su oduševljeni tom lokacijom. Svakom svoje. Meni se nije svidjelo. Gadan tip je bio tak Ramo kad su ovakvo mjesto po njemu nazvali 🙂
Vrhunac je uslijedio kada sam došao do širokog, ali izrazito strmog travnjaka. Takvo što je idealno za serpentine koje bi ublažile krvavi uspon. Ipak, majstor traser je zaključio na ovom mjestu opaliti vertikalu. Puno previše sam toga vidio po hrvatskim planinama – sušte vertikale, kao da je staza puka crvena točka na drvetu ili stijeni. Sada bih mogao povući paralelu s mjestom kojim sam hodao 2016., te filozofijom istinskog privlačenja ljudi u divljinu, ali neću. Papir bolje podnosi duge lamentacije od ovog formata.
Tu i tamo bih se dovukao do neke livade da bih me put ponovno bacio u šumu, do samog dna, uopće ne mareći za pojam izohipsa, a onda opet vertikalom izvlačio iz nje. Kada misliš da je to jedino što postoji i da je to jedini način onda ti se nekako lakše s tim pomiriti. Ne kaže se uzalud – blaženo neznanje. Ja nažalost znam da može drugačije pa sam se iznervirao.
Fotografirao sam samo mjesta gdje bi put izašao na čistinu. U šumi sam mogao fotografirati…..drveće i suho lišće. Mogu ubaciti koju fotku s Medvednice, dođe mi na isto 🙂
Jučerašnjih 50 km i današnje vertikale su me jako usporavali. Nisam nimalo bio zadovoljan brzinom kojom sam hodao.
Naposlijetku sam došao do Šugarske dulibe i teška srca odlučio ostati jer nisam imao više psihičke snage za vertikale i monotoniju šuma.
U skloništu su bili Špela, Žan i Marko pa smo se i družili, te vrlo rano krenuli spavati.
Ipak, dan je završio rapsodijom od skloništa. O da, jako su se potrudili da ovo izgleda ovako dobro. Čestitke na tome. Za par mjeseci od ovog dana će ostati samo lijepe uspomene, zato je ponekad potrebno napisati i loša iskustva. Ta trebate vidjeti moj dnevnik 🙂
2 Comments
Nikola,
iako nisi odgovorio na moj prethodni komentar o Ivanščici i dalje te pratim, nije mi to toliko bitno 🙂 Volim tvoje puteševstvije i s guštom čitam… Ma čitao sam i PCT 😉 Ono što me mrvicu smeta je sve češće “pametovanje” u postovima. Drži se reportaža s tvoje hvale vrijedne hodnje, doista je zanimljiva i nije mala stvar. K vragu, nisi Boga za bradu ulovio zato što eto hodaš po brdima i dolinama, nisi jedini! Mnoge trase po kojima bacaš drvlje i kamenje imaju svoju tradiciju pa tako i ova kroz RAMINO korito. Zašto toliko gorčine? Velik je trud markacista koji je uložen u održavanje markacije i postojećih trasa. Za dobro prirode ne treba raditi nikakve dodatne staze i serpentine. Svatko tko mora ili želi zna kakva je staza na koju ide, ako mu po volji nije, nek ne ide. Čemu privlačenje dodatnih ljudi u planine? Pa ovo malo naših brda je prostituirano do krajnjih granica u poplavi instant planinarstva i outdoor avanturizma. Neka staza bude teška kakva jest, a planina neka zadrži svoj mir.
Pozdrav,
GubecBeg
Poštovani GubecBeg,
nisam nikoga za bradu ulovio. Ovo je, naime, moj blog i na njemu izosim svoju radost, tugu, sreću ili frustraciju. Ovo nije javni servis niti će ikada postati. Ovaj blog je moj mali svijet u koji svatko ima pristup poželi li. No, pravila su moja. Ako sam prošao Ramino korito i tamo se razočarao nečime onda ću pisati o tome. Markaciste nisam niti jednom spomenuo. Taj je dio Velebita jako dobro markiran i svaka im čast na trudu. Radi se o putu koji je antiizohipsičan. Netko jedva čeka da jaja ostavi u planini, a netko voli ipak sačivati ih među nogama kada stigne na cilj 🙂 Ono što više ljudi kojima nije baš mjesto u divljini dovodi u divljinu su skloništa i planinarski domovi, a ne serpentine. Nejednom sam zatekao bagru po tim skloništima, ili useljenike koji tjednima žive po skloništima kao da je njihovo. Hvala na pohvalama i srdačan pozdrav.