CLDT dan 37: Gornje Jesenje (717) – Kilometar 737: sa Strahinjčice na Ivanščicu
6 lipnja, 2018
CLDT dan 39: Sela (762) – Kilometar 790: ulovljeni na Medvednici!
14 lipnja, 2018
Noć je započela žestoko. Vjetar je podbacivao kišne kapi pod strehu gdje smo noćili (ja konkretno na stolu), no vrijeme se ipak smirilo, a mi smo relativno odmorni dočekali jutro.
Odlučno smo krenuli da osvojimo vrh Ivanščice, no odlučnost ponekad nije dovoljna. Naime, trag koji imamo je nesavršen i ponekad nas nanese u gustiš i pod brutalne nagibe. Tako je bilo i ovoga puta, s razlikom da sam odlučio preuzeti stvar u svoje ruke i od sada sam birati rute neovisno o prvotnoj ideji. To sam već radio i prije, ali od sada 100%.
Već sljedeći dio puta sam izbacio jedan, što bi rekli Ameri PUD – pointless up and down.
Nema bolje nego kad hodaš i kreiraš stazu prema prvotnoj ideji. Iako, nije to baš lako. Kao što će post pokazati, kada ne znaš gdje ima vode i što je ispred tebe vrlo je lako posrnuti. No, već će sljedećoj generaciji hodača biti lakše.
Na ovome je mjestu CLDT prvi puta prešao 1000 mnv. Radostan trenutak 🙂
A onda i vrh Zagorja – Ivanščica. 1061 m iznad gorica, vinograda, kletica i gemišta guštali smo gledajući Varaždin i sve ono gdje smo danima hodali.
No, nastao je i problem. Od otvorenog odjela kaznionice, gdje smo spavali, nismo naišli na vodu. Nadao sam se nečemu na vrhu, ali ništa. Ni kišnice, a kamoli nešto konkretnije. Razočarali smo se. Dom nije radio i mi smo prebirali zadnje kapljice vode. Zaista mi nije jasno postojanje planinarskih objekata koji rade 2 dana u tjednu, a u ostalim danima ne osiguraju čak niti vodu planinarima. O smještaju da ne govorim. Valjda se boje da bi se prodala koja piva manje ako bi imali pipu s vodom ili barem skupljali kišnicu.
Gledajući Medvednicu iza Mattovih leđa mislio sam da će nam trebati dani da do nje dođemo.
Na putu dole vododerine i šumarski krmeraj. Ljepote smo ubrali tek po silasku.
I eto, osvojili smo i Ivanščicu. Bilo nam je zadovoljstvo, no trebalo se dočepati vode.
U selu trgovina. Sreća. Kupismo sokove i pivo. To smo brzo riješili i uputili se u potragu za prenoćištem.
Krenulo je dobro, no uskoro ponovno probijanac. Planinarske se staze ne održavaju baš uvijek pa valja probiti kakvu šikaru.
Već tradicionalno krenula je i grmljavina. Goni nas kiša već danima. I ovoga smo puta umakli.
U selu Sela smjestili smo se kraj jedne kleti. Bilo je dobro stati, najesti se i pomalo ušuškati u svoje vreće.
1 Comment
Dragi CLDT hodači,
pratim vas od samog početka, a tebe Nikola i s PCT-a. Stvarno skidam kapu ????
No ipak imam i mali prigovor ???? Naime ne znam zašto tako zagovaraš otvaranje doma na Ivanščici? Taj dom je otvoren i više nego dovoljno! Radi svaki vikend tokom čitave godine, a horde vikend planinara i autoplaninara boravak u njemu čine gotovo neugodnim. Sjećam se dana od prije 15 i više godina kad su na tu goru odlazili zaljubljenici u prirodu i planinari s nekim drugim etičkim kodeksom. Mnogi se nisu niti nazivali planinarima. Posljednjih petnaestak godina su planinarenje i ostale outdoor aktivnosti u RH doživjele pravi bum! Planine prepune ljudi, planinara, trkača, trekera, bicikala, auta, motora, kvadova, dronova… Ne znam koji je smisao? Traganje modernog čovjeka za sobom? Mislim da ne, stvar je u pomodarstvu i fejsbuštvu. Snimiti selfi, hodati jer je to postalo fora. Evo recimo u mojem malom mjestu sad svi planinare, trče, pomalo nalikuje na cirkus. Možda je sebično priželjkivati povratak vremena kad su to radili samo zaljubljenici. Prirodu više nitko niti ne gleda, mjere se udaljenosti, broj kilometara i broj okinutih fotografija i uz to vezanih lajkova… Pomalo liči na zakotrljanu dekadenciju svega vrijednog. Razvio se instant svijet koji stalno treba pumpanje nekih hormona sreće jer su u svojoj suštini svi postali nesretni samo si to ne znaju priznati. Žalosno je koliko je mala manjina ljudi koji svoj mir znaju naći sami sa sobom, u sebi i prirodi, a bez da se dokazuju drugima i svojem egu.
No da ne filozofiram više, našli ste vodu i bez otvorenog doma. Da se mene pita još bi mu ograničio radno vrijeme i postavio pokoju rampu na brojne makadame. Inače, Ivanščica kao i ostale gore kontinentalne Hrvatske su iznimno bogate vodom. U najsušim ljetnim mjesecima dobar dio izvora nikad ne presuši, a ova godina je poprilično kišna. Vi ste na svojem putu pored kaznioničkog objekta prošli kraj više od nekoliko izvora (čak i uređenih). Ima ona poznata koju koriste ljudi od terena “seljaka pitaj, kartu čitaj”! Treba i jedno i drugo. Smand karte dosta dobro prikazuju izvore na glavnini spomenutih gora.
Sretno i hrabro dalje, veselim se novim postovima!
GubecBeg