Bilo je teško izgegati se od trgovina, kreveta i od hladnih pića. Ipak, morali smo skupiti snage i dati se na hodanje. Da stvar bude bolja fulali smo put pa smo se vraćali kilometar. Kada smo pak pronašli put morali smo nebu pod oblake. Vrlo strmo smo se kretali dobra dva sata, a što nas je izmoždilo do zadnje kapi znoja.
Dan je bio lijep za hodanje, a naišli smo i na pitoreskna seoceta Strahinjčice. Zastajali bi i divili se. Iz jednog smo dvorišta dobili i ponudu – želite li popiti gemišt i nešto pojesti? Gospođa Nada je bila nadasve ljubazna. Ponudila nam je pršuta, sira, špekerice i gemišt. Dobro smo se najeli uz ugodan razgovor.
S njenog je imanja pucao predivan pogled na Ravnu Goru i predjele gdje smo hodali prethodnih dana. Mahnuli smo i domaru Željku na Filićevom Domu i on je domahnuo nama.
Po spuštanju sa Strahinjčice morali smo proći uz kamenolome. Osjećali smo se preplavljeni bukom i prljavštinom, no to smo morali prohodati. Uskoro smo se uspeli i na Ivanščicu i polako kročili u nepoznato. Pratio sam svoje karte i nadao se da putevi nisu zakrčeni šipražjem.
Trenuci odmora su dragocjeni, a kao najbolja odmarališta dođu balvani.
Polako nam je nestajalo i vode, a ispred nas je bila velika nepoznanica zvana Ivanščica. Naišli smo i na neke potoke, no prerano. Tek smo kasnije zatrebali vode.
Uskoro se jako naoblačilo. U daljini je grmjelo svake sekunde, a mi smo se baš dogegali do filijale Lepoglavske kaznionice – otvoreni odjel. Oho, vidi pipa. Probali smo vodu i doimala se dobra. Vidjesmo i strehu. Baš prikladno, ponovno zaštita od potencijalne kiše.
Javio nam se i Damir Vujnovac zabrinut za nas jer je iz Varaždina Ivanščica izgledala kao u filmu s Bruce Willisom. Utješili smo ga, baš kao i još neke komentatore na društvenoj mreži, a koji su vidjeli nered koji se sprema nad ovom planinom.