CLDT dan 38: Kilometar 737 – Sela (762): Ivanščica? Check ✓
7 lipnja, 2018
CLDT dan 40: Kilometar 790 – Hunjka (816): marker 800, Lipa i odličan trail magic
14 lipnja, 2018
Osvanuo je lijep dan. Rano smo se ustali kako bismo se maknuli od kleti kod koje smo spavali i sačuvali se pitanja vinogradara ako bi došao ranije.
Jutro je bilo magično, prepuno iznenađenja. Hodati Zagorjem je ispunilo sva naša očekivanja.
Nažalost, neki su dijelovi puta bili poprilično blatni, a negdje smo se probijali kroz šikaru, no već smo pomalo i navikli na to.
A da sve bude zabilježeno došao nam je i Tin – snimatelj. Nismo mogli proći njegovim revirom, a da nas ne snimi kako se krećemo zagorskim poljima.
Nakon par sati hodanja smo se okrenuli, a iza nas Strahinjčica i Ivanščica. U tako malo vremena smo se zaista dobrano odmakli od tih planina i već pomalo kročili prve metre po Medvednici.
Hladni potočić je došao kao naručen da osvježimo noge, ali i glave. Marina je hladila mozak desetak minuta 🙂
Krenuvši prema gore počeli smo se kretati i koritom potoka Bistrica. U početku je bilo zabavno jer vodostaj nije bio visok.
No, uskoro smo došli do naplavina. Ipak, uspjeli smo ih proći no nije mi se svidjelo što sam vidio.
Srećom, kiša još nije prijetila, jer sudeći po okolini za vrijeme kiša ovo postaje neprohodno, pa rekao bih čak i opasno.
Uspjeli smo se izvući iz ove gudure i dočepali smo se markiranih staza koje su nas vodile do Kladeščice. Nastavili smo želeći napraviti što bolju udaljenost toga dana kako bismo već sljedećeg došli što bliže Sljemenu. No, tada je počelo kišiti. Bili smo na strmom terenu pa je naći kampiralište bilo izuzetno teško. Ipak, naišli smo na prikladan teren kada je kiša već dobrano padala. Dvoumili smo da li da tu prespavamo ili ne. Odluka je pala da složimo šatore dok još nije kiša pojačala.
Zavukao sam se u šator koji je bio pomalo i mokar. Oprao sam se vlažnim maramicama, malo posušio šator, te legao se odmoriti. Kiša je bubnjala po stijenci šatora praveći oveću buku pa sam stavio čepiće za uši. Usred noći probudilo me urlikanje. Vrlo blizu šatoru, kroz čepiće za uši čuo sam jezivi zvuk neke životinje. Izvadio sam čepiće i zaurlikao što sam jače mogao, te počeo udarati dlanovima. Čuo sam da je Matt budan. Malo smo prokomentirali, a životinja se pomalo udaljavala. Uh, uh, bilo je stresno. Srećom, Marina ima dubok san i ništa nije čula. Lijepo je spavala ne mareći za noćne utvare 🙂
