65. dan: Whitney spur trail milja 1 – Whitney (7,6) i natrag: Veličanstveno!

Probudilo me u 4, ali sam nastavio spavati. Ponovno sam pogledao na sat kada je bilo 4:45. Naglo sam se ustao i u 5:08 sam krenuo. Bijaše još mrak i podosta hladno.

Nakon 40-ak minuta sam stao doručkovati i promatrao sam kako sunce dodiruje vrhove obližnjih planina. Bijaše čudesno. Krenuo sam dalje i došao do Guitar lakea.

Zora je na tom mjestu jedno od najljepših stvari koje sam vidio. Naprosto divno.

Potom je usljedila uzbrdica. Valjalo se popesti s 3300 na 4421 metara. Kako sam se uspinjao postajalo je sve bolje. Tim više jer je većina moje opreme ostala u kampu, pa sam bio lagan kao perce.

Došavši na 4000 metara napravio sam mali km marker za nas metričare. Pokoji hiker će to znati cijeniti. Ne moram ni spomenuti da mi je to bilo prvi puta da sam se uspeo preko 4000 m.

Vidici su sezali sve dalje, a sunce je igralo veličanstvenu igru svjetla i sjena. Uskoro sam susreo Second Breakfasta s kojim sam ugodno razgovarao skoro do samog vrha.

Bilo je lako hodati. Teško je opisati što mi je sve prolazilo glavom dok sam se penjao, ali znam samo da sam se osjećao počašćeno što imam priliku osvajati ovaj vrh.

Na vrh sam došao nakon 4 sata i 15 minuta. Ostao sam gore 2 sata uživajući u pogledu.

U 11 sam krenuo prema dolje. Letio sam opijen ljepotama. Do Guitar Lakea mi je trebalo nekih 2 sata. Tu sam stao smočiti noge i odmoriti se uz naljepši krajolik. Hodajući po plićaku našao sam kamenu trzalicu. Baš zgodno. Biti će to prekrasan suvenir 🙂

Došavši u kamp sam zaspao. Bilo je 18 sati kada sam se probudio i odlučio sam ostati ovdje. Ujutro krećem prema Forester passu. To je najviša točka PCT-a i jako je zahtjevna dionica. Jack je pak s Angelom u super slow šetnji ostao na planini do 21 sat. Netipično za njega 🙂