79. dan: Miller Lake (960),2885 m – Benson Pass, 3086 – Rock Island Pass, 2688 m – Milja 982, 2354 m: Gore – dole, gore – dole i izgubih Mannya
17 srpnja, 2016
81. dan: Milja 1007 (2955 m) – Milja 1028 (2674 m): Čudo!
21 srpnja, 2016
Lijepo sam spavao unatoč hladnoći i brizi oko noge. Sat sam navio, ali sam nešto zbrljao pa nije zvonio. Probudio sam se u 7. Izašavši iz šatora primjetih da nema jutarnje ukočenosti stopala. Čudno. Ni desna noga nije uobičajeno boljela. Prvi put nakon gotovo 600 milja ne osjećam nikakvu bol. Osjećaj je predivan.
Ogledavam uokolo. Mannya nema. Spremam se i odlazim u 7:50.
Hodao sam novim elanom, a osim toga dan je prolazio uobičajeno – prelasci preko rijeka i hodanje. Počelo je ono čega sam se pribojavao da će se dogoditi – naime, želim li stići do Kanade do kraja rujna i prije snjegova moram prevaljivati minimalno 20 milja na dan. Utrka je počela. Tko ovo neće moći pratiti ispasti će. Držim se pravila 20 milja na dan i otkako sam počeo prevaljivati preko 20 ili 20 milja na dan, još tamo od Pinchot passa, polako sustižem ljude koji su bili ispred mene. Svaki dan vidim nekoga tko mi je umakao dok sam čekao Koreance u Kennedy Meadowsu.
Pauza za filtriranje vode u najljepšem mogućem ambijentu. Šteta što sam sam. Ljepota se najbolje doživljava kada se dijeli s drugima.
U 16:30 sam došao i do dugo očekivanog mile markera. Prehodao sam 1000 milja….a meni se čini kao da sam do trgovine skoknuo. Okružen drugim hikerima uopće nemam doživljaj da činim išta veliko.
Pojavljuje se i novi problem. Polako mi nestaje hrane. Preračunao sam se u opsesiji da ruksak ostane što lakši. Trebaju mi 4 dana do South Lake Tahoea, a ja imam hrane za cca 2,5 dana, ako i toliko. Nadam se čudu. Ako se ne dogodi čudo preko Sonora Passa silazim u grad po hranu….
