79. dan: Miller Lake (960),2885 m – Benson Pass, 3086 – Rock Island Pass, 2688 m – Milja 982, 2354 m: Gore – dole, gore – dole i izgubih Mannya

Probudio sam se u 6 ujutro i u 6:50 smo već hodali. Odmah uzbrdica i najljepše iznenađenje u vidu pogleda.

Potom je uslijedilo spuštanje na 2574 m da bi se uskoro penjali na Bensona koji je bio visok 3086. Nakon Bensona oštra nizbrdica na 2316, a onda uspon koji je bio dug svega 5,6 km do visine od 2688 m. Potom spuštanje na 2431 i onda uspon na 2660. Za kraj tu je bila nizbrdica do 2354 m. Dakle, ukupno smo nakupili 1590 spuštanja i 1059 uspinjanja. To bi ukupno bilo 2649 m visinske razlike. Brojevi izgledaju bezazleno, ali ovo je bio jedan od težih dana. 

Manny i ja smo se flip flopali cijeli dan. Kada smo svladali Rock Island Pass, što je nadrealni plato koji djeluje kao odsječeni planet za sebe, ostalo nam je još samo 6,5 milja da okončamo dan. Tada se u hodu razdvojismo.

Išao sam ispred Mannya i ulovio sam ludi ritam. Kao i svaki dan, dva puta dnevno me udari abnormalna energija i letim trailom. Tako je bilo i ovaj puta. Uslijedilo je spuštanje gdje me dočekala bijesna rijeka. Tu je taktizirao Flying Dutchman. Odlučio se pjehe preko rijeke. Poskliznuo se i pao u vodu. Vidjevši to na svoje oči odlučio sam je prijeći preko kamenja. Hop hop, jedan pa drugi, i eto me do predzadnjeg kamena. Zaboravivši na teret ruksaka skočio sam na zadnji kamen, zanijelo me pa sam zadnjom snagom odskočio prema obali. Naravno, doskok je bio s metra i pol na desnu nogu. Kamenje veličine glave me nije dobro dočekalo….bum, tres, klik, booooool. Dutcman mi čestita, a meni muka. Nastavio sam još tri milje do kampa. Noga je nemilice boljela. Uskoro i novi potok. Prelazim ga obuven i smještam se uz drvo sa zadnjim zrakama svjetlosti. Manny nije došao. Liježem vidajući ranu na nozi zadnjim zrncima Voltaren kreme. Briga me ponovno salijeće. Kako ću hodati kada se ova nabijena noga ohladi? Ne znam…jutro je pametnije od večeri.