53. 674-693: Lijep dan u Coloradu

Po noći je na kampiralište došao neki hiker i odlučio kampirati tik do mog šatora. Imao sam čepiće za uši i uspio me probuditi pranjem lončići i slaganjem šatora. Izuzetno iritantno. Prvo sam pet minuta dešifriravao tko se to šunja oko mog šatora. Nimalo ugodan osjećaj. Ujutro sam ga htio zadaviti golim rukama, ali je na vrijeme otišao.

Mi smo dvojica pak prvo morali izvući iz rupe s jezerom. Nije bio problem. Korak po korak i bili smo ponovno na stazi imena:

Vrijeme je bilo poluoblačno, ali dovoljno sunčano da nas grije. Pomalo su krenuli i vidici, šuma je kopnila, a mi smo s guštom gledali u daljinu.

Pred nama se u jednom trenutku posve otvorilo i sširom otvorenih očiju smo upijali svaki detalj ove divne planete.

No, Colorado je brdovit. Usponi znaju biti opaki, a pred nama se baš ukazao jedan. Shvatio sam da će biti predugačak da vlastitim snagama izvučem ovo čudovište pa sam ubacio u uši glazbu. Jako me potjerala pa sam u maniri gusjeničara – sporo, ali bez zaustavljanja riješavao ovaj zadatak. Bruno je posegao za istim receptom – glazbom, no njegov je ritam drugačiji – hodaj jako pa odmori i ponovi.

Kada smo napokon dosegli vrh krenulo je spuštanje. Ništa ravnica. No, pasalo je nogama. Obojica smo krstarili sve dok nismo naletjeli na snijeg. To nas je mići usporilo.

Filtrirali smo vodu na lošem, ali jedinom izvoru vode te preko blata se iskobeljali sa snježne strane planine i polako se približavali zacrtanom kampiralištu – gdje sam noćio i 2019. No, prije kampa su nas prestigli Jacob i Ikarus. Zovem ih udarači. Rokaju preko 30 milja dnevno. Neka im. Pretpostavljam da nisu kampirali na lijepom mjestu kao mi 😁

Skuhali smo si večeru, uživali u pogledu na srne u igri, pričali i polako se spremili u šatore. Temperature više nisu toliko niske po noći pa ne oblačim sve na sebe, a i izaći iz šatora je lakše.