45. dan: Tehachapi – Onyx KOA

Ujutro sam odmah pohitao u poštu poslati si paket hrane u Kennedy Meadows. 13 $, skupo. Do hotela sam ulovio prijevoz što mi je znatno olakšalo jer je temepratura bila preko 35 celzijevih.
Odlučio sam da ću preskočiti ovaj dio od Tehachapija do Walker passa. Sigurnost na prvom mjestu. Ako mi zakaže noga u području bez vode nagrabusio sam. U najgorem slučaju mogao bih zaglaviti gdje nema vode 20 milja s juga i isto toliko sa sjevera. Ako se ozljeđen krećem 1.5 mph računica je jasna. Dolet se takvom nogom mi je 15 milja u deset sati hoda, bez pauzi, što nije moguće. U deset sati morao bih popiti barem 6-7 litara vode, što za 40 milja iznosi 14 litara. I to ako nije prevruće.
Autobus kreće oko pola 4, a do tada sam tumarao gradom.

U međuvremenu se pojavila i Josyn i krenusmo, nakon Burger kinga, na autobus.

Prvo smo došli do Bakersfielda. Amerikanci kažu da je to pazuh Amerike. Uskoro sam shvatio i zašto. Vozačica autobusa nas je otpratila do sljedećeg autobusa objašnjavajući nam da ne pokazujemo novac kad plaćamo jer će nas netko opljačkati. Potom nas je preporučila dvojici iz osiguranja da pripaze na nas. Hm…. Ovo je mjesto gore od San Bernardina. Sumnjivih lica ko u priči.
Uskoro smo krenuli prema Lake Isabelli.
Vožnja je bila ok, a po izlasku iz Bakersfielda vidjeh tisuće metara kvardratnih naftnih polja. Apokaliptičan prizor. Preko ceste pak zelena trava i škola….
U Lake Isabelli presjednusmo na autobus za Onyx, a izašli smo kod kampa KOA. Tu smo malo stopirali, ali nismo imali sreće. Odlučismo ostati u kampu. Tu smo sreli neke hikere, a izvjesni Mad Dog je imao iznajmljen auto pa nam je obećao da će nas ujutro prebaciti do traila. Nije loše.
Osjećaj što preskačem jedan dio u meni izaziva loše osjećaje. Pokušavam racionalizirati, no bezuspješno. Nadam se da ću imati dosta vremena da se po dolasku u Kanadu vratim i odhodam ovaj dio naknadno…..