40. dan: Sawmill CG (498) – Hiker town (517): Sto stupnjeva!

Sat mi je zvonio u 4, kako sam ga i namjestio, no vani je puhao jak vjetar pa sam odlučio pričekati malo. Oko 5:20 sam se počeo spremati misleći da su tu i ostali hikeri, no većina je već otišla. ..a ja se spremao u stealth modu kako ih ne bi probudio.
U 6:20 sam hodao. Noga je boljela, ali kako sam odmicao pomalo se zagrijavala i prestala je boljeti.

Jutro je uvjerljivo najljepši dio dana za hodanje. Moram početi prakticirati buđenje u cik zore, pogotovo kada dođem u Sierre.

Nakon nepune dvije milje došli smo do 500 mile markera. Naravno, uslijedilo je mini slavlje uz pjesmu I will walk 500 miles. Prošao sam tek gotovo 1/5 puta….a toliko boli i patnje. Ipak, osjećaj nije loš i frustrirajuć, naprotiv.

Nastavih dalje i ubrzo dođoh do novog izvora vode i nove dvojbe. Naime, sljedeća je voda tek za 15 milja, a već sam prošao 4. Mogu li toliko prehodati s ovakvom nogom. Koliko vode uzeti? Ako ću kampirati prije izvora treba mi više vode….. Ipak odlučujem da ću hodati do kraja. Uzeti ću 3.7 litara. To bi trebalo biti dovoljno.

Voda je bila odvratna. No, što je tu je. Uzmi ili krepaj od žeđi. Krenuo sam dalje i za koju minutu shvatio da sam ipak možda uzeo premalo vode. Ma, izdržati ću.

Krenuh dalje kad eto i službenog mile markera. Zgodno…..

Nakon nekog vremena, kako to obično biva, obuzeo me umor i ogromna želja za odmorom. Da, bio sam gladan.

Prekrasan pogled i malo sjene uz put su dovoljni. Skinuo sam ruksak i pojeo tunu s kobasicom i tortiljom. Potom malo slatkiša. Probuših žuljeve i oprah noge vlažnim maramicama, te još malo predahnuh uz predivan pogled.

To je sve sto je potrebno da bi čovjek mogao dobro nastaviti put.
Sunce je divljalo, pa sam ubrzo stao uz neke stolove gdje su hikeri odmarali. Nisam se dugo zadržao, a kada su naišli oblaci krenuo sam dalje. Bilo je oko 13 sati.

Kako sam silazio s planine tako je vrućina postala nesnosnija. Nakon nekih sat vremena presjekao sam i rasjed San Andreas, geološki dragulj i iskoristio priliku da zabilježim taj trenutak kamerom.

Odmah pod onim drvećem odmarali su neki hikeri. Bijaše 14 sati. Pitali su me zašto hodam po takvom suncu. Nije mi se dalo objašnjavati da ako stanem ohladi mi se noga i ponovno će me boljeti pa radije trpim vrućinu; pa sam im samo rekao da otporan na sunce 🙂
Nastavio sam i nakon pola sata vrag je odnio šalu. Počelo mi se ljuljati pred očima. Hlada doslovno nigdje, očne jabučice hoće eksplodirati. Bijaše 36 u hladu, odnosno 100 stupnjeva farenheita. Odmah sam stao i izvadio moje tajno oružje – kišobran.

Dobro mi je pomogao, a nakon još pola sata naišao sam na komadić hladovine. Odmorio sam, a potom nastavio. Krenuo je puhati i vjetar i zadavao mi je probleme s kišobranom. Morao sam maknuti kišobran. Tada je voda koju sam ima već imala cca 45 stupnjeva. Pivši je samo sam se još više zagrijavao.

Put je izgledao kao da nikada neće završiti, a jedino o čemu sam razmišljao bijaše hladna voda.
Napokon, nakon puno hodanja stigao sam do mjesta gdje planina prestaje, a nastavlja se ravnica.

Okrenuh se da uslikam tu ikonsku scenu. Ubrzo sam prelazio highway i ugledao Hiker town. Voda!

Došavši na kapiju odmah sam naiskap popio litru vode, a potom smo se kombijem odvezli do trgovine i restorana. Na moje nemalo iznenađenje u trgovini nije bilo hiker hrane. Hm, što ću jesti na sljedećoj dionici. Stariji hiker me utješio rekavši mi da ima kutiju s hrpom hrane koju mu je poslala žena. Nadam se da će biti koječega.
Naručio sam burger i fries i kupio ledeno pivo. Zaslužio sam.
Po povratku u Hiker town smjestio sam se u prikolicu. Nastavili smo se družiti u zajedničkoj sobi uz priče o Hrvatskoj. Topnotch i Kid su bili jako zainteresirani da čuju sve o mojoj domovini. Tko me zna biti će mu jasno što sam im pričao, ali dotakli smo se i neizostavnog Dubrovnika i Games of thronesa, Dražena Petrovića i Nikole Tesle 🙂

Sutra kreće noćno hodanje…..tko zna što mi trail donosi noću….