4. 50-67: Divan pa onda brutalan dan

Noć je bila mirna, gotovo bez vjetra. Kojoti su zavijali do kasno u noć, a temperatura je bila optimalna. No, pred zoru je stisnulo. Procjenjujem blizu nule. Srećom, moja Cumulus vreća radi vrhunski. Sa starom bih se smrzavao, a ova me drži ugrijanim. Naravno da sukladno tome i bolje spavam.

Jutro je bilo divno. Tko je bio jutrom u pustinji zna o čemu govorim. Zastao sam da bacim dronče u zrak. Fenomenalni kadrovi, milina i divota. Šteta pa nisam stisnuo record. Beeeep, battery low. Ništa, prizemlji. Idemo dalje. Nekoč bih ispsovao od Zeusa naovamo, ali ne i ovoga puta. Energija ovog jutra je bila jača od skidanja mitoloških bića s nebesa.

Sada je pak trebalo stići do water cachea 4. Malo doručka za dizanje energije i oko 11 sam zajedno s Bigfootom i White Apeom točio vodu. Ulovio i signala pa se po prvi puta s traila javio svojima. Pita tata – jel noć kod tebe, a ja na +30, škiljim od blještavila. Je tata, noć je, pomračilo mi se od vrućine 😁

Na cesti sam se uspio ogrebati i za hladno piće, pa sam nastavio u možda i najteži dio staze do sada. Potpuna ravnica, nigdje hlada, a voda se plaća zlatnim polugama. Već je znano, priča se po birtijama, da dobro podnosim vrućine. I vjetar je pomagao pa sam dobro grabio. Ipak, stopala se i dalje bune. Tranzicija je u tijeku i to moram poštivati.

Prvi odmor sam potražio uz presušenu lokvu. Tamo se nalazi neka vododerina u kojoj sam našao ciglih 35 cm hladovine. Dovoljno.

Svaki dan nakon 14 sati moja stopala počinju s ritualom bacanja klipova pod same sebe. Bolovi postaju sve jači i sve je teže hodati. No znao sam da se moram dovući do izvora vode za stoku. Oko 17:15 sam došao i do tog famoznog bazena zelenih algi i vodenih kukaca koji tamo, čini se, žive vrlo kvalitetan i društven život.

Apples i Manhands su odlučili ostati nedaleko kampirati. Ja sam dvoumio. Ranije sam si zacrtao da ću doći do tanka koji se nalazi kojih 2-3 milje dalje, a ne volim ne ostvariti zacrtano. Ali realno, znao sam da idem dalje, samo sam folirao da se kukci u vodi ne osjećaju loše što ih ostavljam. Došavši 1 km prije tanka ugledao sam dobru, ravnu zemlju bez kamenja. To je dovoljno. Voda je blizu, a do grada imam samo 24 km. Planiram to zgazit do 15 sati. I eto me na dnu presušene lokve, bez rainflya za šator.

Spreman sam za još jednu regeneracijsku noć u vjeri da ću sutra još lakše prehodati velike udaljenosti. Jedino što su najavili visoke temperature. No, pustimo to. U gradu se nalazi hrana, a moje su gorivo za sutra dvije Twix čokolade. Jaooooo, kad uđem u restoran. Vrata će zviznuti, a glazba stati. Svi će pogledi biti upereni u mene. – Burrito!! Viknut ću. – Samo jedan?, uplašeno će konobarica kolumbijskog podrijetla. – Ne, 8!!!! I neka Miguel požuri….

Subjektivna ocjena dana: 5/10 (zbog stopala, inače bi bilo 6-7