2. 14-32: Težina za popi….
19 travnja, 2022
4. 50-67: Divan pa onda brutalan dan
19 travnja, 2022
Nakon dobrog sna ustao sam se oko 6:50 . Jutro je bilo oblačno, taman za dobre udaljenosti. Bigfoot i White Ape su otišli a ja lagano za njima. Trebalo mi je dobrih 45 minuta da ulovim ritam. Water cache je bio na nekih 12 milja od mene. Napio sam se ko deva te prolio sve osim litre i nešto sitno. Računao sam na još jedan izvor koji služi kravama a nalazio se kojih 5 milja sjevernije od kampirališta. Ipak, nešto ranije eto surprise water. Netko ostavio pod drvetom 100 litara. Može. Tu smo se okupili u većem broju: Bigfoot i White Ape, Forest Gump, Cutie i jedan dugokosi lik.
Nakon toga uslijedilo je mukotrpno koračanje kroz oštru pustinju. Oblaci su bili tu, ali oko podneva kao da su se počeli povlačiti. Tada sam namazao i kremu za sunce. Tu nema zajebancije s time. Možeš brzo postati reš ukoliko se ne paziš.
Dan je prolazio u krstarenju pustinjom i zanimljivim prizorom bika koji je čuvao svoju vodu na mjestu gdje sam prvotno želio se opskrbiti. Hm, bio bi to zanimljiv susret…..
U pola 4 sam došao do water cachea 3, a sunce je dobrano pržilo. Voda unutra, začudo, nije kiptjela, no kiptjela su moja stopala. Naime, već oko 14 sati počela je čudna bol uz vrućinu u stopalima. Pokušao sam promijeniti vezanje, hodanje, paziti na što stajem, ali ništa nije pomogalo. Nije mi preostalo drugo nego da krenem dalje.Koju stotinu metara dalje dva kombija.
Svojevrsni trail magic. Bigfoot i White Ape su sjedili u hladovini i pili hladno piće, a i ja sam im se pridružio. Skinuo sam tenisice i to je jako godilo. No, sve što je lijepo kratko traje. Morao sam krenuti dalje. Pet milja ispred mene bio je tank s tekućom vodom.
Krenulo je dobro, ali ubrzo stopala su počela vrištati da stanem. Nisam ih poslušao sve dok nisam došao do vode. Tu sam planirao prespavati, ali u Novom Meksiku nije dozvoljeno spavati uz vodu. Rancheri to ne vole jer im spavači tjeraju stoku i ostale životinje kojima su takvi izvori jedina voda. No zato sam si potočio vode.
Nastavio sam dalje da se maknem od vode i jakog vjetra. Kroz kojih dvadeset minuta našao sam dobro mjesto i podigao šator te ga našpanao do ibera. Srećom, sa zalaskom sunca smirio se i vjetar. Po prvi puta noćim sam na CDT-u. Odlično. Skuhao sam rižu i rezance u umaku od rajčice. Ajme, bilo je jako fino. Jesam li spomenuo da sam uzeo premalo hrane? E pa jesam. Štedim da se sve dimi. Još dan i pol (ukoliko će stopala raditi) do Lordsburga. Onih pola dana računam prijeći na 100 kalorija. Nije najsretnije rješenje, ali druge nema. Sada ležim u vreći, stopala tu i tamo probode oštra bola, a ja se kao i toliko puta do sada pitam – pička mu materina, kako ću sutra hodati…… Tranzicija još traje. Tješi me činjenica da je uvijek bilo tih tranzicija gdje sam morao krepati da bi se tijelo rodilo još jače. Naravno i da moj ruksak doprinosi mom lošem stanju. I na Colorado trailu sam imao sličnu težinu i morao sam tranzicionirati. Na PCT-u sam tranzicionirao jedno 43 puta. Pa eto, ovo sve je bio logičan slijed događaja. Problem s tranzicijama je što uvijek boli nešto na neki novi način pa si zabriješ da si ovoga puta gotov…..a nisi….nadam se….valjda….
Subjektivna ocjena dana: 5
