37. dan: Agua Dulce (456) – milja 466: Napokon se krećem!
2 lipnja, 2016
39. dan: Green Valley (478) – Sawmill campground (498): Fire closure…..opet
2 lipnja, 2016
Čim sam ujutro krenuo primjetio sam da mi je noga prilično dobro. Nisam se tome nadao nakon jučerašnjih bolova.
Od osam sati pa na dalje sunce je postalo neumoljivo. Temperatura se brzo popela do točke usijanja i hodanje je postalo prilično zahtjevno.
Što sam dalje hodao situacija sa nogom je postajala sve gora. Da stvar bude kompletna gojzerice su me počele opako žuljati. S vremena na vrijeme stajem i bušim žuljeve, no čim počnem hodati vraćaju se. Osjećam ih. Kada sam birao obuću za PCT znao sam što bi mogle gojzerice donijeti, zato sam ih i maknuo s popisa opreme, a ta bojazan se sada ostvarivala. Birajući što ću nositi bio sam vođen osnovnom idejom – što manje žuljeva. U toj opsesiji sam zapostavio druge aspekte, poput potpore svodova stopala. Ipak, izabrao sam savršeno točno – Mizuno i gel ulošci mi nisu donijele niti jedan žulj u području prstiju. Nažalost podbacile su u drugom segmentu.
U međuvremenu bio sam na rubu toplotnog udara. Štedio sam vodu maksimalno. Ipak, sretno dolazim do ceste oko 14 sati. Tamo sam zatekao i trail register gdje sam potražio Crawlerse. 7 su dana ispred mene. Možda ih dostignem do listopada 🙂
Hodao sam cestom prema mjestašcu, a onda mi je stala gospođa s dvije djevojke i povezla me do odredišta.
Došavši pred Casa de Lunu nadrealna situacija. Ispred kuće na sofama sjede hikeri. Piju, jedu, sviraju, kartaju. Vidim tu i neke poznate face.
Odmah me upoznaju s pravilima, a uznevjerena gospođa što me dovezla odlazi u šoku. Pravila su zapravo smješna: ako vidiš Terry zagrli je, ako želiš PCT maramu moraš plesat za nju, ne smiješ biti šupak….itd.
Ubrzo je uslijedio ručak. Hot dogovi s hrpom priloga. Potom sam se otišao smjestiti u manzanita forest. To je šuma iza kuće gdje kampiraju hikeri. Ubrzo sam se otuširao i vratio pred kuću gdje zabava nikada ne prestaje.
Navečer je na red došla večera. Piletina na roštilju, čili grah, kupus, salata od paste….ma gomila hrane u neograničenim količinama. Jedi koliko hoćeš. Ma milina za izgladnjele hikere. Pivo također; odnekud se samo pojavljuje u prijenosnim frižiderima.
Nakon večere mini koncert. Tko zna svirat taj svira. Bilo je zaista dobrih momenata, a vrhunac večeri je bio kada je Nineteen uzeo trombon, iako ga nikada nije svirao, i počeo improvizirati. Dobro, a smješno, jer vidlo se da čovjek nabada.
Bijah umoran pa sam ubrzo otišao spavati u šumu.
