37. dan: Agua Dulce (456) – milja 466: Napokon se krećem!

Došlo je i to sudbonosno jutro. Ustao sam se u 6:45. Bijaše magla i sve je bilo mokro. Do 8:15 sam bio spreman. U zadnji sam tren odlučio nositi gojzerice i steznik.
Došlo je vrijeme i za rastanak s Donnom i volonterima.

Stvarno su mi puno pomogli i neizmjerno sam im zahvalan. Nakon pozdrava autom do trailheada i mogao sam krenuti. Hodao sam lagano, a bol bijaše prisutna. Ipak, sretan sam. Neopisivo zadovoljstvo što sam ponovno na trailu. Upijao sam svaki trenutak neznajući hoće li ovo funkcionirati ili ne.

Odmah na početku uspon. Na uzbrdici noga manje boli. Osjećaj je bio kao da sam ponovno kod kuće. Svoj na svome.
Tu i tamo sam susreo hikere, ali svi su brži od mene tako da ponovno hodam sam.

Nako nekih dva sata stajem da se odmorim. Skinuo sam gojzerice i unutra pronašao poplavu. Osušio sam čarape, ali slutim da to nije baš dobro. Krenuo sam dalje, a onda i stao pojesti nešto. Opet sam sušio noge.
Po polasku ubrzo sam naišao na izvor vode gdje sam sreo Eda i s njim ugodno popričao. Krenuvši dalje naišla je nizbrdica i bolovi su krenuli.

Hodanje se pretvorilo u mrcvarenje. Užasna bol, no nakon izvjesnog vremena dolazim do ceste gdje pronalazim vodu. U 15:50 dolazim do kampa 10 milja od početne točke i doslovno padam s nogu. Sat vremena sam nepomično ležao u sjeni kišobrana. Noga boli.

Potom sam složio šator, skuhao si ručak i otišao na rani počinak.