32. dan: Hiker Haven (454): Zero dan 4: Razum pobjedjuje

Probudio sam se s istom boli kao i dan ranije. Cijelo moje biće je željelo nastaviti dalje, ali razum mi je govorio da ne odlazim na trail. Borba srca i razuma me posvema iscrpila već od samoga jutra. Svi odlaze, a ti ostaješ. Neopisivo frustrirajuće, tim više što s verande na kojoj sam provodio većinu vremena pogled puca na planine kojima mi je proći. Svako malo mi proleti misao da mogu prehodati ozljedu, no to su samo puste želje. U sebi sam znao da bi postajalo samo gore i da bi ugrozio daljnji nastavak puta. Moram zacijeljeti.

Poslijepodne sam otišao do REI-a, odnosno ljekarne i kupio si nekakvu kremu, a po povratku sam upoznao Andreasa iz Švedske. Kroz priču sam saznao da je imao pauzu od 3 tjedna u Big Bearu. Puknuo mu je mišic i uspio se zaliječiti strpljivim odmaranjem. Govorio je pametno i s iskustvom tako da me je utješio.

Ovdje sam već 4 dana i vrijeme je da vas upoznam s imanjem.

Kada hikeri dođu prvo se nađu ispred garaže gdje im volonteri objasne kako stvari funkcioniraju ovdje: gdje postaviti šator, gdje se zapisati za tuš, upute ih u bijele kupole s desne strane ukoliko žele na računalo ili za šivaće mašine da si poprave opremu i još sto informacija. Garaža je poput headquartersa, u njoj se pere i suši veš, printaju naljepnice za kutije koje hikeri šalju dalje, izvješaju se obavijesti, tu se okupljaju hikeri kada žele ići u grad ili na trailhead, i tu borave volonteri cijeli dan.

Ovo je kuća Sauffley-evih i u nju hikeri nemaju pristup, no mogu boraviti na verandi i oko nje. U njoj živi Donna, mastermind cijele ove priče. Ona je organizacijska i pokretačka snaga ovog velikog projekta koji ovom malom gradiću donosi ogroman novac. Kako stoji cijeli financijski sklop nisam siguran, jer ja ovdje samo vidim troškove. Sve u svemu, hvale vrijedno od početka do kraja i čini mi se da do kraja PCT-a nema ovako dobro funkcionirajućeg trail angel mjesta.

Ovaj dio imanja je vrlo frekventan. Ovdje su stolovi za kojima uvijek netko sjedi, jede, pije, drijema. Tu je i roštilj koji se svakodnevno koristi, uglavnom navečer.

Nasuprot stražnjeg dijela kuće stoji gostinjska kućica. Unutra su dvije sobice, tuš s wc-om, dnevni boravak i kuhinja. Tv je pretplaćen na Netflix tako da se vrte filmovi cijeli dan, a kuhinja je posve funkcionalna, s frižiderom i plinskim štednjakom. Za tuš se mora zapisati i čeka se cca 30 minuta. Cijelu kućicu Donna čisti svaki dan i ne dopušta da hikeri previše sudjeluju. Ona drži sve pod kontrolom… šaljivi volonteri šapuću da je controlfreak, no ja ne bih znao ništa o tome.

Popis za tuširanje

Između gostinjca i kuće stoje hiker boxes. To su kutije u koje se ubacuje oprema i hrana kojima hikerima vise ne treba. Tu se stvarno može naći svašta. Čovjek bi se mogao obući od glave do pete i najesti 8 puta. Stari ruksaci, tenisice i gojzerice, šatori, kišobrani, klinovi,….ma, što god, ima svega. Ja sam našao kišobran u solidnom stanju koji će mi dobro doći u pustinji u borbi protiv sunca…..

Glavno okupljalište kada padne noć. Vatrište je dobro napravljeno i svake se večeri koristi. Ovdje su i dvije gitare pa često netko i zapjeva. Bez čepića za uši ne pokušavajte zaspati prije 0:00 ili 1:00 sat. Zanimljivo je gledati kako se svake večeri izmjenjuje modalitet zabave uz vatrište. Jedan dan divljaštvo i kaos, drugi dan diskretno druženje uz priču. Sve ovisi koliko je galamdžija u kampu.

Na ranču ima i nekoliko pasa od kojih je jedna i Tiny. Svako jutro mi se dođe pomaziti u svom malom kaputiću.

Tu su, naravno, i konji. Tri su trenutno ovdje, ne računajući mene.

Sve u svemu vrlo ugodno mjesto s prekrasnim domaćinima.

A moje putovanje…..odlučio sam ići doktoru čisto da vidim dijagnozu i probam zatražiti custom anatomske uloške. Bez toga ne želim baš. Pokazalo se da je taj previd, koji je plod čistog neiskustva…jer, tko hoda po planinskim puteljcima 650 km u komadu, nešto što moram ispraviti. Na greškama se uči, a ja sam naučio da mi je noga platfusnija nego što sam ranije znao. Trenutno pokušavam doprijeti do osiguravatelja kako bih vidio gdje je najbliži doktor. Uz to, i neki paket iz Hrvatske čekam, tako da ću ostati tu još nekoliko dana kako bih sto bolje zacijelio i krenuo s opremom koja će biti adekvatna trenutnom stanju.

Strpljenje je ključ cijelog ovog putovanja. Hodaš po cijele dane, a nisi se pomaknuo niti milimetra na karti. Svaki dan iste planine u daljini, kao da niti ne hodaš. A onda odjednom, nakon strpljivog hodanja od nekoliko tjedana, zabasaš u neku birtiju i vidiš kartu Kalifornije. Baciš pogled na kartu kad ono odjednom vidiš da si dobrano odmakao. S vremena planine iz daljina dolaze pod tvoje noge i ti njima prolaziš gledajući novo obzorje. Tako je i s ovom ozljedom. Ona je samo dio slagalice zvane PCT, i moram je strpljivo pretrpjeti. Zadnja stvar koju želiš je ozljeda, ali takve se stvari ne biraju. Sanjam da krenem ponovno na trail, a prošlo je tek 4 dana. Ovo je trenutak iz kojeg čovjek izvlači iskustvo, znanje, trenutak iz kojeg čovjek izlazi zreliji. U mom slučaju – zreliji hiker. Oslikati smislom trpljenje znači da postaje podnošljivo. Smisao moje patnje je da ponovno otkrijem trail i ne ozlijedim se ponovno. Da dovršim ovo putovanje kvalitetnije, jer spoznao sam koliko mi znači i koliko je svaki od nas hikera blizu otpadanja. I ne samo to, uvjeren sam da ću svakim novim korakom biti ispunjeniji…tako nekako rezoniram čekajući ovdje. Vrijeme će pokazati najbolje.