14. dan:. Idyllwild (179) – milja 190: snježna oluja
8 svibnja, 2016
16. dan: Cabazon – Big Bear Lake (266): Preskočene zatvorene dionice
9 svibnja, 2016
Nakon kišne noći buđenje u 6. Jack, kojeg nazvah Killer, jer hrkanjem ubija snove, pojedosmo doručak i spremismo se u našoj retro sobici.
Zatim pravac u Lincoln Navigator i prije nego li smo se snašli vozili smo se prema Black mountain roadu.
Uspinjući se nije trebalo dugo da izronimo iz oblaka. Dočekao nas je jutarnji spektakl.
Filmska ekipa je inzistirala na nekoliko kadrova.
S Black mountain roada smo se brzo spustili u oblake i nastavili laganim tempom. Naime, kamerman je bio ekstra raspoložen za snimanje. Ubrzo stižemo do mjesta gdje se kao na dlanu pružao spektakularan pogled na dolinu, Cabazon i svjetski poznati casino u Cabazonu koji strši iz pustinje poput usamljene lego kockice na čistom tepihu. Uperih štap u casino i klik. Fotografija za pamćenje.
Nastavljam puževim korakom, a vidici postaju sve bolji bolji.
Uskoro izlazimo iz pojasa pod oblacima, prelazimo na drugu stranu planine i polako nam se otvaraju vidici na wind farme koje su iz ove udaljenosti izgledale poput šibica pozabijanih u pijesak.
S jedne strane pustinja, a s druge planine nalik švicarskim alpama.
Nakon ručka koji smo imali 12, te nakon kojeg smo iz meni ne baš jasnih razloga imali pauzu od sat i pol nastavljamo sa spuštanjem. Koreanci su nametnuli ritam koji meni u potpunosti ne odgovara. Ja hodam puno, ali s redovitim pauzama. Ovaj nametnuti ritam se svodio na plaženje prvih 6 km i ogromnom i bespotrebnom pauzom, a potom smo u komadu hodali gotovo 12 milja. Koliko god sam se do sada pametnim hodanjem sačuvao od žuljeva toliko sam sada nastradao. Jurili smo da se prije mraka skinemo s planine i u tom luđačkom ritmu sam nabio pete i dobio 3 žulja. Slijede dani prehodavanja novih žuljeva. Grrrrrrr.
Kako bilo, na spuštanju smo uživali, ako u ničem drugom onda u pogledima. Jedan je nadmašivao drugi.
Sa sumrakom smo se spustili do ceste i to s bolnim nogama od nametnutog ritma. Tamo nas je dočekao dio ekipe, no auta nije bilo. Nakon kratke rasprave odlučeno je da ne čekamo auto, već da idemo preko pustinje. Naglavne lampe su bile na glavama i krenusmo. Uskoro mi je postalo jasno zašto ovdje ima toliko vjetrenjača. Vjetar nas je doslovno bacao kamo je htio, a prašine je bilo toliko da smo se dobro najeli. Potom je uslijedio još jedan nadrealni trenutak. Prolazili smo ispod dalekovoda koji je ispuštao jezivi zvuk pucketanja dok je vjetar svirao o njegove žice sablasne tonove. S desne strane crvene signalne lampe vjetrenjača na nekih četrdesetak metara od tla poput kakvog futurističkog aerodroma koji se neprestance palio i gasio sa savršenom sinkronizacijom. U daljini autoput koji se ne približava i podsjeća koliko puno još moramo hodati. Da sve bude u skladu sa scenarijem u mraku smo se izgubili nekoliko puta.
Nakon 45 minuta dolazimo do prolaza ispod autoceste. Tamo nas zatiče prizor koji nitko nije želio vidjeti.
Lincoln je zapeo u pijesak. Priskočili su neki lokalni dečki kako bi pomogli.
Nakon pola sata uspijevaju ga izvući, no uz porezotinu na ruci jednog od lokalaca. Priskačem u pomoć sa svojom paletom flastera i gaza 🙂
Koreanci obilato nagrađuju dečke, te odlazimo na večeru. Glad je preštura riječ za ono sto smo osjećali u svojim trbusima.
Tu se pozdravljamo s Koreancima. Naime, od sutra ih više nema sve do Kennedy Meadowsa. Moji žuljevi ih također pozdravljaju.
Potom su Killera i mene odvezli u motel. Jedan dio priče je završen, novi se otvara. Od sutra soliram, no vjerojatnije ćemo Killer i ja jedno vrijeme ostati zajedno hodati.
Što reći….. Na pct-u je svaki dan doslovno nova avantura. I kada se ne nadaš ničemu, trail na tebe baci teret, čisto da ne zaboraviš da ovdje nisi na odmoru. Thru hiking je težak fizički posao, ponekad i opasan. Tko to nije imao u planu najčešće ostaje razočaran. Neki su već odustali. Kako ćemo ići prema kraju toga će biti sve više i više.
Tko zna što me očekuje sutra.
