144. dan: Walupt Creek (2266) – Ginnette Lake (2290): Veličanstveni Goat Rock’s Knife Edge i jedan opsjednuti čovjek

Noć je bila vjetrovita i hladna. Rekli bi – brutalno! Sukladno tome, slabo sam spavao. Base layer koji sam dobio od Koreanaca je naprosto pretanak, a vreća nedovoljno topla. Zanimljivo je – svake mi senoći najviše smrzne, izuzev lica, stražnjica. Očito je najizloženija, a unatoč boksericama, dugim gaćama i kratkim hlačama hladnoća prodire. Čini se da se i vreća za spavanje zdošla. Kada je pogledam na suncu vidim da se perje spljoštilo i imam rupa bez perja. To nikako nije dobro, no što je tu je. Usred noći mi je pala na pamet ideja – ubacio sam pernatu jaknu (puffy) u vreću da me grije. Čisto nek bude unutra. Pomoglo je, a sutra ću je opasati oko stražnjice 🙂 Vrlo sam pametan! 😀

Probudio sam se u 6:23, a u 7 sam već bauljao po trailu. Užasno su me boljele noge i prvih sam se sat vremena vukao kao magla. Kasnije je išlo bolje, no postalo je jako vjetrovito čim sam izbio na passove.

Goat Rocks se nalazi na području indijanskog rezervata.

Mt. Rainier.

Stigao sam……najveličanstveniji dio putovanja!!!!!! Uživao sam unatoč bolovima.

Ovdje se PCT račva: Donji put je nova PCT ruta, a stara se penje na desno i ide visoko gore odakle se pruža prekrasan pogled. Stara ruta je puno teža, ali nisam puno dvoumio…

Još tamo od sredine putovanja sam strahovao da ću zateći Knife Edge u magluštini i da neću vidjeti prst pred nosom. Štoviše, na Facebooku sam vidio slike hikera koji su ranije tuda prošli i jedino što se je vidjelo je bjelina magle! Srećom, dan je bio hladan, ali prekrasan.

Ponovno sam, ali sam se izvrsno zabavljao prolazeći ovuda. Urlao sam, pjevao, snimao se i fotografirao. Bijaše ovo jedan od najboljih dana na trailu!!!!

Dave i njegov sin.

Knife Edge je bio jedan od PCT momenata koje sam najznatiželjnije iščekivao. Srećom, dan je bio prekrasan. Knife Edge je ispunio očekivanja, ali ja sam već pomalo otupio na ljepotu. Zvao sam to – Beauty Resistance. Lijepo je bilo hodati ovim divotama, no meni je već hodanja bilo dosta! Bio sam potpuno spreman da idem kući. Bio sam spreman da završim, baš kao i mnoštvo hikera s kojima sam pričao i koji su pomalo pucali po šavovima. Ta točka u daljini sjevera je bilo jedino što me je tjeralo naprijed. Moj fokus se koncentrirao velikom silinom na jednu jedinu točku veličine jednog mikrona. Svim sam silama svoj um naprezao prema toj točci, gotovo poput sunca što kroz leću povećala ima razornu snagu, i ja sam takvom snagom volje koračao dalje trpeći bol, glad i umor. Kada nisam mogao – morao sam, jer sam samome sebi naredio da hodam. Kada bih pao preko korjena i istegao nogu, u bijesu bi psovao derući se na drveće, ali to me je još ubrzalo i zažarilo moju volju još jače. Postao sam čovjek opsjednut jednim ciljem – Kanadom! Bez tog opsjednuća, nisam siguran da li bi mogao završiti. Vjera u uspješan završetak, a zbog silne količine patnje i težine, se prometnula u potpunu opsesiju. Fizička bol i mentalna iscrpljenost su me doveli do stanja pakla iz kojeg je jedini izlaz bio kroz ušicu igle imena Kanada!!!

Da stvar bude bolja, i u takvom sam stanju mogao uživati u prirodi i u druženju s opsjednutim čovjekom – samim sobom, a moj prolaz preko Knife Edgea je najbolji dokaz.

Već kada sam pomalo počeo silaziti s Knife Edga naišao sam na Davea i njegovog sina. Dave je ove godine počeo PCT, ali dolaskom na Fuller Ridge se ozljedio i vratio kući. Puno su me ispitivali, a ja sam rado pričao. Govorio sam im o težini i svemu što prolazim, i po prvi puta sam vidio da me netko (izuzev thru hikera) razumije. Taj čovjek je razumio o čemu govorim, a to je bila velika satisfakcija, koju neću tako skoro osjetiti. Pričao sam im i o JMT-erima – smješnim i čudnim hikerima koji pješače John Muir Trail u Sierrama noseći jastuke, deke i (pazi sad) gojzerice. No, Dave je kimao glavom i smješkao se. – Nisu oni bili čudni; Rekao je Dave. – Ti si čudan, thru hikeri su čudni! I tada mi je sjevnulo. Ta zaista, Dave je rekao potpunu istinu.

Rastali smo se nakon nekih pola sata i krenuo sam dalje. U 13 sati sam shvatio da sam prošao tek 10.5 milja (17. km). To je poražavajuća udaljenost za toliko sati. Silno sam želio doći do White Passa do 20 sati, a koji je bio udaljen još 16 milja. Kretao sam se brzo, a onda sam oko 15:15 susreo southboundera koji mi je rekao da trgovina na White Passu radi samo do 18. Odmah sam usporio, pojeo ručak i odlučio kampirati dvije milje od trgovine, pa da odmah ujutro dođem do tamo.

Na jezero gdje sam planirao kampirati sam došao kada je već pomalo padao mrak. Tu sam susreo day hikera, starijeg lisca koji mi je sugerirao razne nemoralne akcije, no o tome drugom prilikom. Poslije su došli i Nijemac Macguyver i Mayor s psom.