162. dan: Harts Pass (2620) – Milja 2642: Umalo nesreća, a kraj…
22 studenoga, 2016
Dani koji su uslijedili nakon kraja…going home!
25 studenoga, 2016
Noć je bila uvjerljivo najhladnija od svih dosadašnjih. Trail kao da mi je govorio: eto vidiš, stigao si u zadnji čas. Ovo više nisu bili uvjeti za boravljenje vani s opremom thru hikera. Usred noć sam se probudio i ne sjećam se iz kojeg razloga izašao van. Vani se moglo vidjeti milijune zvijezda. Bilo je spektakularno. Iako sam drhtio od hladnoće morao sam opaliti par fotografija na dugoj ekspoziciji.
Probudio sam se oko 6 i odmah krenuo kuhati juhu da me zagrije. To je bilo jedina opcija koja me mogla istjerati iz šatora.
Jutro je bilo čarobno. Sve smrznuto, uključujući moj šator i dobar dio vode koju sam imao, ali opet u nekom posebnom svjetlu. Pogled je pucao miljama daleko, a oblaci su u suradnji sa suncem pružali najljepšu predstavu.
Nakon juhe morao sam se početi spremati. Pokraj šatora su prošli Chukkar bird i stari Jeffrey. Ubrzo sam zaključio da po prvi puta neću skinuti svoju base layer odjeću za spavanje. Sve sam odlučio zadržati na sebi.
Pod nogama je krckala smrznuta zemlja i bilje. Pretpostavljam da je bilo oko minus 9.
Ubrzo sam krenuo dalje. Bilo je oko 7 ujutro, a dan je bio savršen. Boje su bile prelijepe, a video koji sam snimio tog jutra je jedan od najboljih snimaka koje imam. Trail se spuštao, a noge su javljale da im je dosta.
Spustivši se do jezera nabasao sam na mr. Yoona i kamermana. Čekali su me tri dana i smrznuli se poput pingvina. A onda oko 11 sati sam ugledao procjep u šumi. To je bilo to. Približavao sam se, a dolje u šumi sam čuo vesele glasove onih koji su me ranije prestigli. Trenutak se bližio.
Procjep usred šume označava granicu SAD-a i Kanade.
A onda, 2. listopada 2016., točno u 11 sati s urlikom sam došao do granice SAD-a s Kanadom. Točno 163 dana nakon 23. travnja i tog sunčanog jutra u Campou, 4300 kilometara dalje, vidno iscrpljen, psihički gotovo slomljen, umoran, prljav, smrdljiv i zasićen hodanjem stigao sam, savladavši sve prepreke i tegobe, pobjedivši samoga sebe, do kraja! Ovo je bio vrhunac, točka kojoj je sve išlo, šećer na kraju gorkog i neopisivo teškog, ali i prekrasnog putovanja. Putovanja nakon kojeg više ništa neće biti isto. To je putovanje iz mene izvuklo najviše što je moglo. Iscjedilo me do posljednjeg atoma.
Urlik na dolasku u cilj. U pozadini Quotes.
Zadnji preživjeli štap za hodanje je poslužio kao koplje koje sam zabio u zemlju s prvim korakom u Kanadi!
Nakon urlika zagrlio sam drveni monument, a potom mu opalio i “šamar”, jer predugo je ovo trajalo, a o cijeni da i ne govorim 🙂
Na granici sam zatekao Quotesa, Yardsalea, Halea, Little Budhu, a kasnije su došli Spearhead, Hiker, Fire Hazard i Sherwinter.
Yardsale, čovjek kojeg sam gotovo svakodnevno susretao zadnjih više od 600 milja.
Fire Hazard i Sherwinter. Njih dvoje sam susretao od Skykomisha.
Hiker i Spearhead. Njih sam susretao od Cascade Locksa, s tim da sam Hikera prvi put sreo u Hiker Havenu na milji 466 kada sam bio ozljeđen. Sjećam se da me tješio, a kada smo se sreli u šumi Washingtona nije vjerovao da sam to ja. Bio je uvjeren da neću stići do kraja.
Upisivanje u posljednji trail register za povijest!
Pacific Crest Trail, Campo (USA) to Manning Park (Canada), 4300 km!
I što reći za kraj… Putovanje se već sada čini kao da je događaj iz prošlog života. Vrijeme, koliko je blagoslovljena stvar, toliko je i prokleta stvar. Naučio sam i dobio sam mnogo, izgubio sam ponešto, no s ciljem da izrastem još jači, ali ovaj puta s temeljima koji neće propasti. Jedan od tih temelja će biti i PCT. To je sada nepresušni izvor koji će me napajati dugi niz godina, koji će me podsjećati o snazi volje, o vrijednosti ljudskog duha, o ljudskoj slabosti, mijeni čovjeka, kao i o boli, patnji, hrani i vodi. Možda ponajviše podsjećati će me na veličanstvenost prirode i učiti me poniznosti pred njom. Podsjećati će me na promašenost ljudske sitničavosti i objesti, na naoko bitne stvari kojima se ljudi sustavno truju živeći u staklenim kuglama svoje samozadovoljštine. Mnogo toga u meni vrije, a to će dozrijeti kroz bunt papira koji volimo nazvati knjigom.
Svoje putovanje ne bih završio niti započeo bez nekih dragih ljudi koji su mi pomogli na razne načine. Ne bih želio ovaj post završiti nabrajanjem. Znate tko ste i od srca vam hvala!!!!!
Ipak, postoje dvije osobe kojima bih posvetio svoje putovanje. Prva osoba je mali čovjek Ruđer – moja mala legenda koji me je nadahnjivao cijelim putem, čiji život tek počinje, i koji mi je bio smisao kada su me salijetali najcrnji ponori besmisla. Hvala ti, frende, volim te. Druga osoba je moja najdraža i jedina baka Kata koja je jučer 21.11., nakon kratke bolesti preminula. Imao sam sreću da sam je po povratku s putovanja uspio vidjeti. Iako vidno bolesna i u bolovima pitala me je kako je prošlo moje hodanje. Dobro bako……dobro, i stoj mi dobro u svemirskim beskonačnostima! Volim te.
15 Comments
Čestitam još jednom na ovom fantastičnom pothvatu, uživala sam pratiti Vas is posta u post. Ova avantura je pravi izbor inspiracije, pa iako se PCT čini kao nešto nedostižno, vjerujem da je potrebno samo pokrenuti se, pa barem na Medvednicu, za početak.
Moja sućut zbog gubitka bake.
Hvala puno na podrsci, pracenju i sheranju….Pa ..
cestitam!! super si!!
Hvala 🙂
Čestitam, vrhunski si to izveo a mogu samo zamisliti koliko je komplicirano i teško bilo. Bravo!
Hvala 🙂
Čestitam Tesla…dugo te pratim, i mogu ti reći da sam veoma uživao čitajući tvoj blog. U svim mukama u kojima si se našao sam se nekako suosjećao s tobom, a i drago mi je bilo kada si sreću pronašao u malim stvarima. Sada jedva čekam knjigu i ostatak što si najavio uz to. Bravo Nikola, moj naklon do poda 🙂
Čestitam od srca!!! Fantastična priča! Pokušavam razumijeti kakvo je to iskustvo bilo, ali sam svjesna da ne mogu ni približno znati…Totalno sam zadivljena i osjecam nevjerojatan rispekt prema vama i vašem pothvatu. Svaka vam čast! Praćenje bloga je bilo poput praćenja uzbudljive serije ;-)…. kad će nova epizoda?! što će se još dogoditi?! kad će završiti?! kako će završiti?!… Sretno sa svime dalje.
I moja iskrena sućut.
Hvala na podrsci i komplimentima. Avantura se nastavlja…..;)
Nema dovoljno riječi kojima bih izrazila svoje divljenje prema Vama i Vašem uspjehu! Iskustvo stećeno na PCT-u obogatilo je Vaš um i dušu, ali i sve nas koji smo Vas pratili…kroz sve poteškoće, ali i strpljivost i upornost nagrađeni ste posebnim blagoslovom…hvala Vam na svemu do sada podijeljenom, ali i na onome što nam tek pripramate!
Iskrena sućut…
Hvala na podrsci i svemu lijepom sto ste izrekli. Pozdrav i do vidjenja 🙂
Dragi Nikola,
pratim tvoj blog od samog početka i moram priznati da ni u jednom trenutku nisam sumnjao da ćeš uspjeti. Od sveg srca ti čestitam i jedva čekam knjigu i neko predavanje da ti uživo stisnem ruku za ovaj veliki poduhvat.
U meni postoji ogromna želja da krenem tvojim stopama. Rodila se još prošle godine nakon što sam prehodao 700km Hodočašća sv.Jakova u Španjolskoj. I premda se to moje putovanje ne može ni približno mjeriti po svojoj težini i duljini s tvojim, ipak vjerujem da zbog njega malo bolje razumijem kroz što si sve prolazio i kako si se osjećao tijekom i po završetku putovanja.
Tvoj cilj i sreća nisu bili Kanadska granica, oni su počeli još davno prije i nadam se da ovo neće biti kraj toj sreći, već samo neki novi početak.
Sretno.
I ja se radujem susretu s ljudima poput tebe koji su samnom prozivljavali pct. Cestitam na Caminu, to je takodjer veliki uspjeh. Hvala na podrsci i vidimo se.
Čestitam od srca i divim ti se. Bilo je zadovoljstvo čitati tvoje blogove. Ja ne mogu niti zamisliti kako ti je bilo na putovanju iako si to pokušao predočiti sa riječima. Ja sam mislio da sam sa penjanjem na Dinaru i Visoke Tatre nešto postigao, ali to je stvarno ništa naspram tvog uspjeha.
Još jednom čestitam na izdržljivosti.
Moja sućut zbog bake.
Svaki uspon je uspjeh. Hvala na podrsci 🙂