111. dan: Milja 1566 – Payne’s Lake (1591): Lijepo, teško, lovačke priče i opožarene šume!

Ustali smo se u 5 i krenuli odvaliti prvih 10 milja. Jutarnje su hodnje uvijek posebne i lijepe. Tako je bilo i ovaj puta. Puno prekrasnih vidika, igra svjetla i sjene, izlazak sunca, pastelne boje…

Jeff uživa u vidicima….

Uskoro smo se odvojili i hodali odvojeni jer sam ulovio dobar ritam i bivao brži. U 10 sati smo došli do 10-te milje i stao sam na doručak, a uskoro mi se pridružio i Jeff. Tu je kamppirala Smiles. Lijepo smo popričali, našalili se na račun JMT-era (planinara koji hodaju John Muir Trail u Sierrama), a onda se pojavio i Taz, a mi smo siti nastavili dalje.

Sljedeća je ruta bila ponovno 10 milja do ručka. Postajalo je sve toplije, a okoliš obiluje kravama i bikovima. Stalno se u daljini čuju zvona. Oko 16:15 sam stao na ručak. 20-ta milja me taman zatekla u opožarenoj šumi koja se protezala satima. K tome, bijaše strmo. Naći mjesto za ručak (sjena i vodoravni teren) je bilo iznimno teško. Na kraju sam se spustio niz padinu i zasjeo uz spaljeno drvo. Bio sam neprimjetan. Uskoro je prošla Smiles ne vidjevši me što će se kasnije pokazati kobno za njenu bujnu maštu. Naime, sutradan je prepričavala kako joj je točno na tom usponu pred noge s velike strmine pao medvjed, malo odteturao, a potom nastavio padati niz planinu. Kasnije se proširila vijest da je na trailu djevojka koja je golim rukama ubila medvjeda. Srećom, gledao sam kako savladava uspon cijelim dijelom i nikakvog medvjeda nisam vidio da pada. Sve u svemu urnebesno 🙂 Prošao je i Mozart, a onda je došao i Jeff. Fino smo se najeli, a onda je uslijedio uspon i tetiva je počela jako boljeti.

Pogled s uspona prema zapadu nakon opožarenog dijela

Da nismo negdje krivo skrenuli?

Mjesto navodnog susreta Smiles i medvjeda 😀

Zadnjih 5 milja je bila totalna muka. Zaista, ovo je bio jedan od težih dana, tim više što smo prolazili kroz ogromne prostore opožarene šume, što nakon nekoliko sati postaje i psihički izazov.

U 19 sati smo došli do jezera. Jezero se nije vidjelo s traila pa sam sam sebi u bradu gunđao ta gdje je to jezero. U tom se trenu iza mene pojavila hikerica – Home Stretch. Prvi sam je put vidio, no ona je mislila da njoj pričam pa samo zajedno potražili jezero. Našavši ga došao je i Jeff. Digli smo šatore, a onda je Home Stretch zauzela jedini pristup jezeru i stala je prati čarape punih 45 minuta. To nije bilo lijepo, ali strpili smo se i nakon pranja čarapa i nogu krenuli u šatore.

Opožarene šume su sablasne i nakon nekoliko sati hodanja uvelike utječu na raspoloženje

Danas je bio izuzetno težak dan. Bol je sveprisutna. Svaki dan boli nešto, no ponekad, kao što je bio slučaj danas, bol prelazi granice i pokvari svaki užitak. U tim trenucima ljepota koju gledam blijedi. Jarke boje, povjetarac, okus hrane, hladna voda…sve gubi na intenzitetu. Bol je u prvom planu, briga u drugom, a sve ostalo dolazi nakon toga. U takvim trenucima na površinu isplivava nutrina i čovjekovo trenutno stanje. Tada vidiš kako se zapravo osjećaš, a danas je iz mene isplivala pobuna, tuga, bijes, očaj. Sve što se nakupilo došlo je da mi oteža, da me slomi…