115. dan: Milja 1668 – Sheep Camp Spring (1693): Zbogom Kalifornija, dobrodošao Oregon!!!

Posljednje kalifornijsko praskozorje

I danas, kada je bio veliki milestone pred nama, uslijedio je klasični raspored. Kao što sam već napomenuo nekad ranije – umjerena rutina je u divljini dobra; u moru nepoznatoga ulijeva u čovjeka određenu dozu poznatoga. To je bitno! Dakle, ustali smo se u 5 i krenuli nešto prije 6. Kada bi pred nama bio milestone (mid point, Forester pass, Yosemite, Kennedy Meadows ili sl.) bivalo bi puno lakše ustati iz udobnosti šatora i krenuti hodati. No, unatoč milestoneu bijah umoran i uspon nije doprinosio sveopćem raspoloženju. Na 21. milji od našega kampa se trebala ukazati granica Kalifornije i Oregona i cijeli je dan bio u svjetlu tog trenutka.

Oko 8 sam susreo Tobiasa i Rainbow. Spremali su se poći, a nakon 10 milja sam stao na doručak. Uskoro se pojavio i Jeff. Nastavili smo prema granici odmah po unosu kalorija.

Ovo će područje, tjedan-dva nakon što smo ga napustili poharati požar i zatvoriti PCT za thru hike. Mnogi nisu uspijeli vidjeti ove ljepote, niti će biti u prilici sljedeće godine, a to se osobito odnosi na ovogodišnje southboundere koji su krenuli svoj thru hike s kanadske granice.

I onda oko 15:40 sam došao do granice. Tu su bili Dirtyrainbias. Snimio sam vrlo smješni video susreta s njima, a potom su otišli. Sjeo sam odmoriti i posložiti dojmove kada je došao Galactic. Ručao sam, a potom je došao i Jeff. Dočekao sam ga uz ovacije. Poslije njega došao je i jedan par čija imena, na vlastitu sramotu, još uvijek nisam zapamtio.

Miljaža do cilja se spustila ispod 1000 milja. Iako će laicima ovaj broj biti zastrašujući, nama je bio prilično malen i dohvatljiv.

S druge strane brojka od 1706 milja, odnosno 2730 km….Kada sam kretao nisam znao ništa o ovolikim udaljenostima, no sada sa sigurnošću mogu reći da je tih 1700 milja optimalna udaljenost za jedan thru hike

Ovaj simptaični par sam susretao još od Kennedy Meadowsa (700), u Sierrama i kroz sjevernu Kaliforniju. Nakon ovoga sam ih izgubio u ravninama Oregona i nikada neću saznati jesu li završili putovanje…

Sol na majici je bila definitivno na vrhuncu, čak gore nego u pustinji južne Kalifornije

Potom smo se udaljili od Kalifornije….ja možda zauvijek, i ušli smo u prostranstva Oregona. Pred nama je bila posve nova država i novi izazovi što će se pokazati velikim zalogajem za ovog thru hikera.

Crne rupe……predvečer bi uvijek bilo jezivo ulaziti u ovakve rupe. Oregon ih je bio pun!

A Kalifornija…………..što reći?

Šibala me vrućinama, snijegom, ledom, pojila me žeđu, ali i najfinijim vodama Sierra; hranila me prašinom i pijeskom; strašila me pumama, otrovnicama, medvjedima, divljim rijekama štono sam ih gazio i začaranim, jezovitim i mračnim šumama svoga sjevera. Zavukao sam se u njene najskrovitije kutke, istražio sam je i vidio u svjetlu u kojem je nije vidjelo niti 1% njenih stanovnika. Prehodao sam Kalifornijom 2704 kilometara nadahnjujući se desetinama praskozorja, zalazaka sunca i milijunima zvijezda nad njom. Nakon svega što sam prošao sada sa sigurnošću mogu reći samo – moja Kalifornija!!!!!