109. dan: Milja 1512 – Milja 1543: Drugi 30 miler
13 listopada, 2016
111. dan: Milja 1566 – Payne’s Lake (1591): Lijepo, teško, lovačke priče i opožarene šume!
16 listopada, 2016
Nakon hladne noći probudio sam se u 5:20 i počeo spremati. Tetiva noge je bila ukočena i jako bolna. Pomislih, puna mi je kapa bolova! K tome, boljeli su i žuljevi, a hladnoća je doprinosila općem stanju demotiviranosti. Takva su stanja najopasniji neprijatelj hodanju, a što putovanje više odmiče sve su češća. Pobjediti samoga sebe i nevolje, bol, hladnoću…je najteži izazov.
Jeff
Silueta Jeffa
Jeff i ja smo unatoč svemu polako krenuli. Nismo bili brzi, osobito ja. Hodao sam cijelo vrijeme s Jeffom. Štedio sam tetivu, a i, da budem iskren, boljelo je kao vrag. Nakon 10 milja stali smo na pauzu za doručak, a uskoro su nas prošli Rusty, Dirtybias (Dirty B i Tobias) i Rainbow.
Krenusmo dalje. Hodali smo uz kameni zidić, nešto kao mali suhozid visine nekih 80 cm. Trail je bio prilično kamenit i težak za hodanje. Na kamenom zidiću je raslo gusto grmlje iz kojeg sam u jednom trenutku začuo glasno, jezivo i iritantno siktanje koje mi je ulilo strah u kosti i jezu u leđnu moždinu. Zmija je trznula glavom prema meni, a ja sam odskočio u stranu psujući na hrvatskom i pritom gotovo ozljeđujući nogu. Zaista se ne sjećama kada sam zadnji puta toliko govorio na hrvatskom, izuzev telefonskih razgovora. Siktanje je zvučalo poput mačkinog kada je ugrožena, samo tri puta glasnije. U prvi sam mah bio pomislio da se radi o nekakvom tvoru, no to je bila čegrtuša. Štoviše, imala je jasne namjere. A čegrtanje je zvučalo sve samo ne ono kako nam prikazuju u filmovima. U filmovima čegrtuša zvuči poput kakve zvečkice. Ovo je bilo nešto posve drugačije. Toliko jezivo i zastrašujuće, rekao bih praiskonsko, a uzrokouje isto takve reakcije i osjećaje – praiskonske. Čovjek osjeti neopisivi poriv unutar sebe koji ga tjera istodobno na bijeg, ali i na retaliaciju, na potpuno uništenje izvora tog straha.
Nastavili smo dalje sve do highway 3. Tu smo sreli Dirtyrainbiase (Dirty B, Tobias i Rainbow). Nakon kraćeg odmora nastavili smo dalje prema izvoru gdje smo željeli ručati. Uslijedio je uspon i teškom smo mukom napredovali. Bijaše ovo zaista težak dan, osobito za mene. Došavši do ručališta skinuo sam tenisice i od bolova, umora i muke najozbiljnije sam posumnjao u mogućnost mog nastavka hodanja. Ipak, nakon što sam pojeo i odmorio se nastavili smo još 4 milje do kampa.
Sutra će biti, nadam se, manje bolova i umora.
Povezani članci
Ovakvi prizori su uvijek skriveni nekoliko desetaka milja od civilizacije. Naišavši na ovaj prizor ukamenio sam se, šutke sam promatrao jer znao sam kolika je vjerojatnost da se nađem baš ovdje u ovom trenutku. Za mene su ovo bila vrata - vrata u novi život koji se predamnom otvarao protiv moje volje. Na meni je samo bilo da ga prihvatim...
