109. dan: Milja 1512 – Milja 1543: Drugi 30 miler

Ustali smo oko 5:20 i spremili se. Matt je još bio u šatoru. Došao je trenutak rastanka. Znao sam da se više nećemo vidjeti. Pozdravili smo se, a onda je Matt ponovio da shvaća da moramo ići jer smo prebrzi za njega i moglo bi se dogoditi da ne stignemo do Kanade (što će se kasnije pokazati kao mudra odluka). Svaki je rastanak tužan, pa tako je bilo i s ovim rastankom. Zaista smo se dobro slagali i za Matta imam samo lijepe riječi. Tko zna, možda nam se životni putevi ponovno sretnu.

Jutarnja hodnja je bila jako lijepa. Lijepi vidici uvijek povoljno utječu na raspoloženje i opće stanje. Tako je bilo i ovoga jutra.

Odjednom kilometri :/

Nakon nekih 10 milja stao sam na doručak. Presreli su me Sprout i Woodsmoke, a potom je došao i Jeff. Sprout mi je dao ljepilo da si popravim dršku štapa i, začudo, držalo je.

Potom smo nastavili prema Dead Fall lake udaljenom 11 milja. Dobro sam napredovao, a vidici su bili izvrsni. Ipak, napravio sam početničku pogrešku – u tenisicama sam ostavio novi uložak umjesto da sam stavio razgaženi Superfeet. Kada sam stao ubaciti Superfeet žuljevi na petama su već dobrano pulsirali. Teška i bolna pogreška. Najbolniji žuljevi su oni na petama….barem meni. Pred kraj dionice počela me boljeti prednja tetiva desne noge. Ipak, oko 14 sati sam stigao na jezero. Tu sam zatekao Steffana Habermanna. Ručao sam i podružio se, a potom krenuo dalje. Čekala me ruta od 9 milja (15 km). Putem sam sreo Rustya. Čini se da planiramo kampirati na istom mjestu.

Mount Shasta….viđati ćemo je još tjednima, sve do Crater Lakea, kojih 300 milja sjevernije.

Mount Shasta – gledati ćemo je još tjednima, sve do Crater Lake kojih 300 milja sjevernije.

 Hodanj je postajala naporna i bolna. Oko 20 sati sam stigao do kampirališta potpuno premoren i u bolovima. U 20:50 došao je i Jeff. Uslijedio je zasluženi odmor i večera.