Lokacija: Grand Canyon, dan 2.: Po majci svih cesta – Route 66

Jetleg me probudio u 4 pa sam se okretao po krevetu do nekih pola 7. Bio sam uvjeren da će me dva dana ne spavanja prizemljiti na barem 10 sati, no nije tako bilo.

Kada su se Željko i Matt probudili krenuli smo do željezare u Wrightwood da kupim čepiće za uši. Usput sam našao i dehidrirane hrane koju sam jeo 2016. Uzeo sam i to.

U trgovini smo zatekli thru hikere. Osmijeh mi se razvukao licem. Kao da sam sebe gledao. Kišica je lagano sipila i nije baš bio dan za osvajanje Baden Powella (2900 m), no neki thru hikeri nisu bili tog mišljenja. Pitali smo jednog treba li ga odvesti do PCT staze. Uskoro je bio u autu.

Bio je to Jellyfish iz Koreje. Jesi li gledao Journey on foot dokumentarac? Potvrdio je i onda skontao da sam ja u njemu jedan od protagonista.

Jellyfish, thru hiker iz Koreje

Jellyfish ima 62 godine. Ohrabrili smo ga da ustraje, fotkali i ostavili ga nemilosrdnosti staze. Na trailheadu smo zatekli i tri dame koje će dogodine u Hrvatsku. Matt je bio pričljiv i samouvjeren: “Sigurno ćete posjetiti Dudronik!?”, bljunuo je i ostao živ 🙂

Znak koji mi je razgalio srce i vratio u neka druge vremena

Trebalo je krenuti prema Williamsu u Arizonu. Naime, tamo su nam Alice i Paul iz Atlas Guides, odgovorni za CLDT mobilnu aplikaciju, platili hotel kako bismo se mogli naći i upoznati. Oni žive i rade u Flagstaffu i ovaj smo susret odavno dogovorili.

Kiša je gnjavila cijelo jutro. Da se najedemo otišli smo u Taco bell. Ispravio sam nepravdu što ga nisam posjetio 2016. Sada znam zašto su hikeri išli u TB uzimati umak u vrećicama 🙂

Taco Bell treba dovesti u Zagreb…:)

Sljedećih dana uredno smo hodočastili u Taco Bell 🙂

U autu sam pažljivo gledao kartu Kalifornije i predložio da umjesto interstate 40 idemo po Route 66. Ubrzo smo vozili po majci svih cesta, kako je zovu. Prvo stajalište je bio Bagdad cafe. Legendarna birtija gdje se snimalo nekoliko filmova. Na zidovima poruke, slike i novčanice iz svih zemalja, pa čak i Hrvatske. Na stropu zastave….eno i naše 🙂

Juraj Dobrila čuva i blagoslivlja pijance ove birtije…

Konobar i lokalna atrakcija – all in one

Popili smo pivo i porazgovarali s legendarnim konobarima, a uskoro je došao i autobus pun francuskih turista. Valjalo je krenuti dalje.

Sljedeće zaustavljanje je bilo kod polja lave i crnog kratera koji je prije 10000 godina zadnji put bljuvao lavu. Srećom, bilo je oblačno i bez sunca pa i izdržljivo. Ovo je Mojave pustinja i temperature znaju biti opasno visoke.

Kalifornijska autocesta

Route 66 je zatvoren u nastavku pa smo se interstate 40 uputili prema mjestu Needles i granici Kalifornije i Arizone. Sva trojica smo prvi puta tada prešli rijeku Colorado i bili u Arizoni. Prvo iznenađenje – cijena goriva. 3.09$ nasuprot kalifornijskih 4.50$.

Needles, stijene u Arizoni po kojima se zove i pogranični grad u Kaliforniji. Ispod Needlesa rijeka Colorado.

Trebalo je i ručati pa smo svratili u 5 guys na burgere, a potom nastavili prema Williamsu.

Burger u 5 guys me nije oduševio

U rustikalnom hotelu smo ponovno našli 10 kuna na zidu 🙂 Vlasnik je bio nedavno u Zagrebu i jako mu se sviđa.

Jura ponovno u akciji

Skočili smo na skupu pivu, razgledali gradić koji je sav u turističkoj ponudi vezanoj uz Route 66.

Williams

U hotelu pak posljednje iščitavanje karata Grand Canyona i dogovaranje. Od umora sam se onesvijestio te probudio u 4, baš kao po prethodno napisanom scenariju.