Colorado Trail, 18. dan: 343 – 369 km (57,5 – 83,5 km zapadne rute)

12. kolovoz 2019.

Zaista sam loše spavao. Bilo je jako hladno, pretpostavljam oko 3-4 Celzijevih. Nos mi se zaledio, a niti moji sinusi nisu voljeli tako hladan zrak. Na 3696 mnv zrak je rijeđi. Gušio sam se jer u snu sam valjda odbijao disati tako hladan zrak. Ludo. U 4 sam se ustao da vidim kakva je situacija, jer sam kroz stijenku šatora vidio bljeskove. Jedna je kiša već ranije odtutnjala pa je sve bilo mokro. Smočivši se od šator pigledao sam u nebo a na njemu milijarde zvijezda. Kometi su pljuštali svakih nekoliko sekundi, a u daljini je bjesnjela oluja. Trebao sam mokriti, ali nisam našao načina kako to učiniti bez da se u vreću vratim potpuno mokar. Odustao sam, a ideja o noćnom time lapseu je izdahnula s prvim osjetom hladnoće koja me sašila kada sam izašao. Vratio sam se u vreću uvjeren da je s kišom gotovo.

U pet me probudio drugi pljusak. Sada sam već razmišljao da odstopiram koji auto za Buenu Vistu, a od tamo za Salidu i pričekam da kišurine odu.

U sedam pak sunce. Izlazim iz šatora i odmah sve sušim kako bih što prije krenuo. Ipak će biti lijep dan. Olakšanje.

Na parkiralištu sam sreo Dirty Bird i Kylea. Oni su mudro zgibali od kiše u grad. Sada su kretali odakle i ja, a Lindsey je već ranije otišla.

Današnji dan je obilježio hod po vrhuncima. Od starta je bilo predivno. Pogledi s obje strane pucao je miljama daleko. Doduše, bilo je hladno, puhao je vjetar, ali stojički sam nastavljao svoj put.

Prijevoji su se nizali….prvo se uspneš na jedan, pa se spuštaš, pa malo krstariš, a onda opet novi krvnički uspon i tako sve do kampirališta. Fotografije najbolje pokazuju kako je to danas izgledalo.

Na kampiralištu mala gužva: Zoe, Jesse, Dirty Bird, Lindsey, Kyle, a kasnije se pojavila i Kyra. Našlo se mjesta za svakog. Pojeli smo svoje večere, a potom zapalili vatru i razgovarali razne priče, upoznavali se i izmjenjivali iskustva. Mjesec je već izašao kada je otkucala hikerska ponoć, a ja sam se uputio u svoj putujući dom.